Sulejman a.s II dio

Sulejman, alejhisselam! (II dio)
monteislam.comVeličina ličnosti Allahovog miljenika i poslanika, Sulejmana, sina Davudova, alejhisselam, se ponajviše vidi u činjenici da je on, iako posjednik tako velikih moći i bogatstava bio i ostao izuzetno pobožan, dobrodušan, čestit i jednostavan čovjek (a kako bi i mogao biti drugačiji jedan Allahov poslanik) koga sve te moći i bogatstva nisu mogla uzoholiti niti iskvariti, niti pak zagospodariti njegovim srcem. To je posebno vidljivo kroz sljedeći primjer:Jedne večeri pred njega su bili izvedeni punokrvni konji (da li zbog neke parade ili pripreme za džihad, to nam nije poznato). Prizor skladno stvorenih, prelijepih životinja u kasu bio je opčaravajući za svakoga ko je to gledao, a komentar sina Davudova, alejhisselam, bio je: "Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!" (38:32).

Drugi primjer je njegov štap koji je nosio, a to nije bio neki zlatni ili srebrni štap, optočen draguljima, već obični, jednostavni drveni štap. To nam je poznato iz slučaja kada je njemu došao poziv od njegova Gospodara, a tijelo mu ostalo naslonjeno na štap koji je nakon nekog vremena crv rastočio (o ovome će se kasnije, ako Allah da, više kazati).
Prema tome, Sulejman, alejhisselam, najbolji nam je primjer da je istinski Allahov rob i miljenik svojim srcem, svojom cjelokupnom nutrinom, uvijek isključivo okrenut voljenom Gospodaru svome, a samo svojom vanjštinom se nalazi u dunjaluku. Kod njega je sva ljubav predata Allahu dragom, a bogatstvo, vlast i ostale dunjalučke blagodati, ma kolike one bile, samo su u njegovim rukama, u njima samo vidi zgodno sredstvo da se Allahu još više umili, trošeći ih na Njegovu putu i čineći mnogobrojna dobra dijela.

Zaista je, srce Sulejmanovo, alejhisselam, što je svojstvo svih Allahovih robova, poslanika i miljenika, najveću radost nalazilo u spominjanju, slavljenju i veličanju svoga Gospodara. On, koliko je nama poznato, nije mogao da uči Zebur tako lijepim i umilnim glasom kako je to činio njegov otac, ali i njegova ljubav, srčanost, iskrenost i odanost prilikom učenja nije zaostajala za Davudovom, alejhisselam. Njemu se pripisuju (naravno uz Davuda, alejhisselam) mnoge od Psalmi (pobožnih pjesama u slavu Boga jedinoga) koje se danas nalaze u Starom zavjetu.

Vjerovatno najpoznatija među Psalmima jeste 'Pjesma nad pjesmama', koju jevreji i kršćani upravo pripisuju Sulejmanu, alejhisselam, (Solomonu, kako ga oni zovu). Ta pjesma je i nama posebno interesantna, jer mislimo da je u njoj iskazana Sulejmanova, alejhisselam, ljubav prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam. Naime u toj pjesmi se govori o ljubavi između muškarca i žene, zaručnika i zaručnice – u vanjskom smislu teksta. Mi smo, međutim, mišljenja da je, moguće, ovdje Sulejman, alejhisselam, iskazao svoju ljubav prema Allahu, Stvoritelju i Gospodaru, i prema Njegovu poslaniku, 'Pečatu vjerovjesnika', Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, simbolički predstavivši sebe kao zaljubljenu zaručnicu, a očekivanog posljednjeg Poslanika, Muhammeda, alejhisselam, kao zaručnika, a Allah najbolje zna.
O ovome vam, poštovani čitaoci, prenosimo komentar iz teksta Rešida Hafizovića pod nazivom 'Poslanička navještenja 'radosne vijesti o dolasku poslanika Muhammeda a.s.' (spomenuti tekst je svojevremeno objavljen u Takvimu, ali nam, nažalost, nije poznata, godinu izdanja, a zainteresirani ga mogu pronaći i na web stranici mm.co.ba): ... U Starozavjetnoj knjizi 'Pjesma nad pjesmama' (V,16) stoji sljedeći tekst (transkribovano sa hebrejskog jezika):
'HIKKO MAMITTADIM VIKULLO MAHAMADIM ZEHDUDI VEZEM RAAI BENUTE YAPUS HALAM.'
- Prevod: 'Njegova usta su najslađa; da, on je Muhammed, najvoljeniji. To je moj ljubljeni, to je moj prijatelj. O kćeri jerusalimska. (Stari zavjet, Pjesma nad pjesmama, V,16).

Kralj Solomon je imenovao Poslanika koji je imao doći 'Muhamadim'. Na hebrejskom je sufiks 'lah' upotrijebljen radi izražavanja poštovanja, kao izraz 'Eloha', što znači Bog, pomenut u Bibliji kao 'Elohim'. Otuda je sasvim jasno da je Solomon pomenuo ime Poslanika koji je imao doći kao 'Muhammed'. Ali, jedna greška je načinjena, namjerno ili nenamjerno, prevođenjem vlastitog imena kao 'najvoljeniji'.
Čak je i prevod 'najvoljeniji' takav da izuzetno pristaje imenu plemenitog Poslanika.

Prevod ovog istog stiha na hrvatsko-srpski jezik u izdanju Biblije od 1968. godine glasi ovako: 'Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav prijatelj moj, o kćeri jerusalimske.' ...

Dakle, kada se danas pogledaju ostaci Zebura, koji su nekako 'preživjeli' ljudski intervencionizam i ostali u današnjem Starom zavjetu (Psalmi), sasvim jasno se vidi da su Davud i Sulejman, alejhisselam, veliki ašici, zaljubljenici u Allaha, Uzvišenog i da im je svakako bilo nagoviješteno poslanje Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao Allahove milosti svim svjetovima.
Osim svoje duhovne veličine, izražene u emanetu Allahovog vjerovjesnika i poslanika, kao i velike, nadaleko poznate, mudrosti, Sulejman, alejhisselam, je bio i veoma sposoban državnik. On je od oca naslijedio snažnu i cjelovitu državu u kojoj su bila u istinskoj bratskoj ljubavi i poštovanju ujedinjena sva plemena Benu Israila, u kojoj je u svim segmentima Allahova riječ gornja bila (tadašnji Vjerozakon se dosljedno i potpuno primjenjivao) i u kojoj je cvjetala pravda, dobrota i milosrđe. On je, naravno, nastavio očevim stopama, pa se i pod njegovom vlašću činilo i naređivalo dobro, a suzbijalo zlo; afirmisali pravda i moral, a suzbijali nepravda i nemoral; cvjetali milosrđe, čestitost i poštenje, a beskompromisno gušili zulum, nasilje, nepoštenje i kriminal.
Iako je u to doba imao najjaču vojsku na svijetu, zasigurno nepobjedivu (jer koja bi se vojska u to doba, pa čak i danas, mogla suprotstaviti snažnim naletima moćnih i nevidljivih džina, nepreglednih jata ptica i, vjerovatno, čopora životinja, te razornim i silovitim udarima olujnog vjetra – da ljudsku silu vojske Benu Israila i ne pominjemo), on tu silu nikada nije nepravedno koristio da tlači svoje susjede i zulum bilo kome čini. Samo ju je angažirao u borbi na Allahovom putu, da Riječ Uzvišenog u svemu gornja bude, da dobro, pravda i moral iskorijene zlo, nepravdu i nemoral, da vjera i istina nadvise nevjeru i laž. Tu nije imao nikakvih kolebanja i kompromisa.
Na emotivnom i intimnom planu takođe je bio poseban jer je imao, poput njegovog oca, veliki broj žena. Prenosi se u predajama da je imao oko hiljadu žena, što vjenčanih, što ropkinja. Tako veliki broj životnih družica nije ga sprječavao da prema svima njima bude korektan i pravedan, i da niti jednoj od njih ne uskrati potrebnu ljubav, nježnost, pažnju i komunikaciju. Iako na prvi pogled ovo izgleda nemoguće za jednog čovjeka, treba se sjetiti da su Sulejmanu, alejhisselam, date mnogobrojne moći, nedostižne običnim ljudima, pa za njega nije bilo nemoguće da bude valjan i čestit muž tako velikom broju žena.

Poznat je vjerodostojan hadis od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji bilježi Buharija (a koji se može naći i u nekim drugim hadiskim zbirkama) da je samo za jednu noć Sulejman, alejhisselam, podijelio bračnu postelju sa sedamdeset (ili pak stotinu kako neki drugi sakupljači hadisa navode) svojih žena, u želji da mu svaka od njih rodi sina, mudžahida koji će se boriti na Allahovu putu. Međutim kada je, prethodno, pred nekim svojim drugovima objelodanio tu svoju namjeru, zaboravio je da kaže: 'Ako Allah da'; pa mu nijedna žena nije zanijela osim jedne, a i ona je kasnije rodila sakato dijete.

Na planu ekonomije takođe je za njegova vladanja došlo do procvata i prosperiteta. Oformio je snažnu trgovačku flotu i uspostavio stalne morske trgovačke puteve čime je u državnu kasu dolazilo sve veće bogastvo. Ojačao je i kopnenu trgovinu sa svojim susjedima.
Posebno se istakao kao veliki graditelj jer su mu potčinjeni džini izgradili mnoge građevine od javne koristi za sve pripadnike Benu Israila tako da je Jerusalem, njegova prijestonica, bio, najvjerovatnije, najblistaviji i najizgrađeniji grad u čitavom regionu, ako ne i na čitavoj Zemlji u ta davna vremena.
Vrhunac graditeljskih poduhvata Sulejmana, alejhisselam, svakako je bila ponovna izgradnja Svetog Allahovog Hrama, Bejtul-makdisa.
U četvrtoj godini svoje vladavine, 539. godine po preseljenju Musaâ, alejhisselam, Sulejman, alejhisselam, je započeo gradnju Bejtul-makdisa, Allahovog svetog Mesdžida na mjestu gdje ga je nekad davno sagradio ili obnovio Jakub, alejhisselam. Iako je njegov otac već ranije uredio i pripremio mjesto za početak gradnje, odnosno, preciznije rečeno, obnove Hrama, ukazala se potreba da se proširi prostor i solidnije urade temelji jer je Sulejmanova, alejhisselam, namjera bila da ta građevina bude najljepša i najsjajnija na čitavom svijetu. Zbog toga je on otkupio još jedan dio zemlje pored stare lokacije Mesdžida, veoma bogato plativši vlasnika. Nakon toga je naredio da se poruši sve što je do tada bilo izgrađeno, te da se više kopa u dubinu zemlje kako bi temelji bili što čvršći. Međutim, nakon nekog vremena naišli su na jaku vodu koja je jako izvirala i izbacivala sve ono čime su je pokušavali zatrpati. Kako se prenosi u predajama Sulejman, alejhisselam, je taj problem riješio tako što je, nakon savjetovanja sa svojim drugovima, učenjacima Benu Israila, uzeo jedan bakreni krčag i ispunio ga kamenjem. Na krčagu je napisao svjedočenje, isto ono koje je bilo ugravirano na njegovome poznatom prstenu: 'Nema drugog boga osim Allaha Jedinoga, koji nema druga, a Muhammed je Njegov rob i Njegov Poslanik'. Nakon toga je krčag bacio u vodu koja je tu izvirala, i ona je prestala da kulja, pa su temelji, koje su nakon toga postavili, dobili potrebnu čvrstinu.\

Mesdžid Sulejmana,
Glavninu graditeljskih poslova izvršili su potčinjeni džini, ali su im, kako se prenosi, pomagali i ljudi, pripadnici Benu Israila. I sam Sulejman, alejhisselam, lično je, osim što je nadgledao radove, aktivno učestvovao u gradnji, jer je, zasigurno, za njega bila najveća čast da svojim rukama učestvuje u ponovnom podizanju Allahovog Mesdžida na tom svetom mjestu. Kamenje kojim su gradili Hram bilo je tako vješto isklesano da se međusobno savršeno uklapalo dajući zidovima veliku čvrstinu, tako da nije bilo nikakve potrebe za bilo kakvom daljnjom obradom (kako se prenosi niti čekić, niti sjekira, niti bilo kakav gvozdeni alat nije se čuo dok su gradili Hram).
Mesdžid je bio dugačak oko 60 aršina (jedan aršin iznosi od 70 do 100 cm, zavisno od toga koji narod ga definira), širok oko 20 aršina i visok oko 30 aršina. Prozori su bili iznutra široki a izvana uski. Unutar Mesdžida, u njegovom vrhu, nasuprot glavnih ulaznih vrata bila je sagrađena posebna prostorija, bez prozora, u koju je pohranjen Zavjetni kovčeg Benu Israila (Svetinja nad svetinjama, kako je imenovana u judeo-kršćanskoj tradiciji). Ta prostorija je bila obložena čistim zlatom, a na njezinom ulazu su postavljena velika, dvokrilna vrata od maslinova drveta. Kako se prenosi Allah, Uzvišeni je dao da pored tih vrata niknu dva drveta, sa jednog je, poput plodova, padalo zlato, a sa drugog srebro. Ti plemeniti metali su korišteni za popločavanje Mesdžida i za oblaganje njegovih zidova. Kada se tome dodaju biseri i merdžani koje su džini izvlačili iz morskih dubina, te obloge od plemenitog maslinovog i kedrovog drveta, jasno je da Allahov Mesdžid, Bejtul-makdis, što ga izgradi Sulejman, alejhisselam, u Jerusalemu, bijaše u to doba najljepša građevina na svijetu. Prenosi se da su mnogobrojne baklje bacale takvu svjetlost na plemenite metale i ostale dragocijenosti u oblogama podova i zidova da je Mesdžid u mrkloj noći sijao poput punog mjeseca.

Solomon Temple
Međutim sve ove izvanjske ljepote ništa su nasuprot duhovnim, unutarnjim dragocjenostima i ljepotama, koje je Allah, Gospodar svjetova svih, pohranio na tom mjestu.
Prije svega, to je jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji (najsvetije mjesto u svetom gradu Kudsu-Jerusalemu, koji je unutar svete zemlje Ke'nan - današnja Palestina i dijelovi Šama) na kojemu je u velikoj mjeri spušten Allahov bereket: Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (minnel mesdžidil-harami) u Hram daleki (ilel-mesdžidil-aqsa), čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali (ledhi barekna havlehu li nurihi min ajatina). On, uistinu, sve čuje i sve vidi (17:1).
Zatim, to mjesto je stotinama, pa čak i hiljadama godina bila kibla, prema kojoj su sljedbenici istinske Allahove vjere svakodnevno okretali svoja lica prilikom obavljanja namaza (molitve).

I, konačno Bejtul-makdis je od svog postanka bio drugo po značaju, nakon Mesdžidil-harama u Meki (Kaba), mjesto hodočašća svih sljedbenika Allahove vjere na Zemlji. Tako je bilo sve do izgradnje Mesdžida Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u Medini koji je postao drugo najsvetije mjesto na Zemlji, a Mesdžidul-aksa (Bejtul-makdis) će do Sudnjeg Dana ostati treće najsvetije Allahovo mjesto na Zemlji.
Neke od blagodati koje uživaju oni što hodočaste Bejtul-makdis možemo uočiti iz dove koju je Sulejman, alejhisselam, kako se prenosi, učio na dan kada je završena izgradnja Mesdžida u njegovo doba.
Mi vam, poštovani čitaoci, tu dovu prenosimo iz knjige 'Jerusalim-Bejtul makdis' hafiza Mehmeda Karahodžića koji na stranama 29. i 30. bilježi sljedeće:... Pošto je Sulejman, alejhisselam, završio gradnju Mesdžida, obratio se Allahu, Uzvišenom sa dovom da mu da tri stvari: da se njegov hukm (presuda) slaže sa Njegovim hukmom, vlast kakvu niko osim njega neće imati, da svako ko uđe u Mesdžid samo sa namjerom da klanja, iz njega izađe čist od grijeha kao onog dana kad ga je majka rodila.
Onda se obratio okupljenom svijetu riječima da je ovo Mesdžid Allaha Uzvišenog kojeg je i sagradio po Njegovoj zapovijedi i da sve ono što se u njemu nalazi pripada Allahu. Svaki onaj koji bi pokušao da otuđi nešto iz njega spadao bi u one koji žele prevariti Allaha. Potom je naredio da dovedu dva ovna u široki prostor Harema, a dva bika pred Stijenu.

Kad su to učinili, Sulejman, alejhisselam, se popeo na Stijenu i Allahu uputio ovu dovu:'Allahu, Ti si ovu vlast i moć kao blagodat dodijelio meni i mome ocu i obasuo nas ni'metima i kerametima. Moga oca učinio si Svojim halifom na zemlji i sudijom među Tvojim robovima, a mene njegovim nasljednikom i halifom u njegovu narodu. Ti si Onaj koji me je odabrao za upravitelja ovog Mesdžida i odredio mi tu počast prije nego si me i stvorio. Tebi pripada zahvala za to dobročinstvo i moć. Allahu, molim Te da onome ko uđe u ovaj Mesdžid daš pet stvari: da u njega ne uđe grješnik čineći tevbu (pokajanje), a da mu je Ti ne primiš i ne oprostiš grijehe; da u njega ne uđe neko ko je u strahu tražeći od Tebe sigurnost, a da mu je Ti ne daš i ne oprostiš grijehe; da u njega ne uđe bolesnik tražeći lijeka a da ga Ti ne izliječiš i ne oprostiš grijehe; da u njega ne uđe neko iscrpljen žeđu iz mjesta gdje je velika suša a da mu Ti ne spustiš kišu na njegov kraj; ni da ne otkloniš Svoj pogled sa onoga koji uđe u njega pa sve do njegovog izlaska.
Allahu, ako si primio ovu moju dovu, neka znak toga bude primanje mojih kurbana.Pa se spusti vatra s neba i proširi duž čitavog horizonta, a onda se jedan plameni jezičak izdvoji, uze kurbane i podiže ih na nebo. Zatim je Sulejman, alejhisselam, dao da se zakolju tri hiljade krava i sedam hiljada ovaca, te došavši do mjesta koje je poznato kao prijestolje Sulejmanovo, uputio je dovu: 'Allahu, ko ovdje dođe pod teretom grijeha, oprosti mu, a onaj ko dođe pod pritiskom briga i tegoba, otkloni mu ih!
'Kad god bi Sulejman, alejhisselam, ušao u Harem, pogledom bi odmah tražio mjesto gdje sjede siromašni, slijepi, nijemi i bolesni, sjeo bi sa njima iz skromnosti i dignuvši pogled ka nebu, rekao bi: 'Siromah sa siromasima.' ...

U istoj knjizi se navode još neki fadileti i divote koje su vezane za Bejtul-makdis, a koje mi ovdje taksativno navodimo: Strijela bi se vratila onome koji bi je odapeo prema Haremu; Na jednim od vrata Bejtul-makdisa bio je postavljen pas od drveta. Kada bi neko opsihren prošao pored njega, on bi zalajao i sihr bi otpao; Vrata koja bi, prilikom prolaska kroz njih, pritisla onog ko zulum čini; U mihrabu Bejtul-makdisa nalazio se štap koga su mogli dohvatiti samo potomci Allahovih poslanika, a ako bi neko drugi to uradio, ruka bi mu se zapalila; Kada bi umro vladar Benu Israila, njegovi sinovi bi se zatvorili kod mihraba Bejtul-makdisa pa bi sutra onaj koji je bio dostojan vlasti osvanuo a ruka mu pomazana uljem; Ulje spušteno sa neba usmjerilo bi se prema kandiljima i ispunilo ih. Potom bi se sa neba spustila vatra na Maslinovu goru, pa prošavši kroz vrata Rahmeta stigla do Stijene i upalila kandilje. Tada bi potomci Haruna, alejhisselam, inače zaduženi da ovaj trenutak dočekaju budni i u ibadetu rekli: \'\'Uzvišen je Milostivi, nema boga osim Njega.'

Iz svega navedenog jasno se vidi da je, zasigurno, Mesdžidul-aksa, kao i Mesdžidul-haram u Meki, 'Allahova Kuća' (Bejtullah), a što znači da je on za Benu Israile bio simbol stalnog Allahovog prisustva (kao da Allah, naravno samo simbolički shvaćeno, 'stanuje' unutra).
U tom simboliziranju Allahovog prisustva, uz sve blagodati, bereket i svetost, je najveći značaj 'Bejtullaha', kako onog u Meki (Mesdžidul-haram), tako i onog u Jerusalemu (Mesdžidul-aksa).
Skica Zavjetnoga kovčega, kakva se danas sačuvala u predaji. Osim toga što je sam Bejtul-makdis bio simbol Allahovog prisustva među Benu Israilima (Israelćanima), takođe je i Zavjetni kovčeg, pohranjen u posebnoj prostoriji, 'Svetinji nad svetinjama', simbolizirao Allahovu blizinu. U tom drvenom kovčegu, optočenim zlatom, osim kamenih ploča sa ispisanim Tevratom i nekih stvari koje su pripadale Musau i Harunu, alejhimesselam, bila je pohranjena posebna Allahova dragocjenost, nazvana 'Sekinetun mir-Rabbikum' što se može prevesti kao 'Smirenje od Allaha'.
Iako ne znamo pravu prirodu 'Sekine' mi možemo osnovano reći da je 'Sekina' unosila mir, smirenje i čistotu u srca iskrenih Allahovih robova, mu'mina.