monteislam.com
1. Sulejmanovo, alejhisselam, rođenje i odrastanje!
Nakon što je Davud, alejhisselam, prenio Zavjetni kovčeg u Jerusalem i postavio sveti Šator na brežuljku pored temelja Bejtul-makdisa, što ga još u davna vremena bijaše izgradio Jakub, alejhisselam, počeo se baviti mišlju da ponovo izgradi sveti Allahov hram, Bejtul-makdis na istom mjestu i u njega pohraniti Zavjetni kovčeg Benu Israila. Međutim, njemu ne bijaše sudbina da on bude taj koji će obnoviti sveti Hram. Kako nam predaje kazuju, samo što je Davud, alejhisselam, započeo poslove oko gradnje, dobio je od Allaha Objavu da nije njegovo da taj Hram obnovi. Tada mu je nagoviješteno da će mu Gospodar njegov podariti sina, koji će ga naslijediti i u vlasti i u poslanstvu i da će njegov sin izgraditi Bejtul-makdis, sveti Allahov Hram u Jerusalemu. Tako je Davud, alejhisselam, samo raščistio sveto mjesto ostavivši Šator na njemu, a svo blago koje bijaše prikupio za gradnju Hrama pohranio je na posebno mjesto i zaviještao svome budućem sinu za istu svrhu.
Nakon što je prošao kušnju vezanu za vjenčanje svoje prelijepe žene Bet-šebe (o ovome svemu vidjeti detaljnije u našem tekstu o Davudu, alejhisselam), ona mu je nakon nekog vremena rodila sina kojemu su dali ime Sulejman. Iako je Davud, alejhisselam, neobično voleo svu svoju djecu što su mu je rađale njegove ostale žene i svima potrebnu pažnju poklanjao, njegovo, vjerovatno najmlađe, dijete, sin Sulejman posebno mu je bio prirastao srcu. Naime, on je kod Sulejmana, još od njegova rođenja, mogao uočiti poseban Allahov bereket i pažnju pod kojom je dijete raslo i razvijalo se. Što je više napredovao u svome razvoju mladi Sulejman je pokazivao izuzetnu mudrost i oštroumnost, i uz to je, naravno, bio izuzetno pobožan, čestit, dobrodušan i milostiv. Gledajući ga kako raste srce Davudovo, alejhisselam, je Allahu dragom zahvaljivalo na prelijepom daru, jer je u njemu prepoznao ispunjenje Allahova obećanja i znao je da će ga upravo Sulejman, između sve ostale njegove djece, naslijediti u zadaći Allahova poslanstva i vlasti nad Benu Israilom, Allahovim odabranim narodom: Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao(Kur'an, 38:30)
Zbog toga se nije ni malo ustručavao da se posavjetuje sa svojim sinom oko raznih državničkih pitanja i da posluša njegovu sugestiju.
Poznat je sljedeći slučaj: jednog dana pred Davuda, alejhisselam, dođoše dva čovjeka koji su bili u sporu. Ovce tuženoga su noću ušle u njivu tužitelja i potpuno opasle usjev tako da od njega ništa nije ostalo. Davud, alejhisselam, je presudio da se tužitelju namiri šteta tako što će dobiti u vlasništvo ovce tuženoga koje su načinile štetu. Međutim Sulejman, alejhisselam, koji je bio prisutan ovom suđenju, imao je drugačije mišljenje: njegova presuda bila je da tuženi preda tužitelju svoje ovce da ih ovaj muze, a da se on obaveže da ponovo zasije isti usjev na njivu tužitelja. Tužitelj je trebao koristiti mlijeko i priplod ovaca sve vrijeme dok usjev na njivi ne poraste do onog nivoa kakav je bio u momentu kada je uništen, a tada su trebali jedan drugome vratiti ovce i njivu sa usjevom. Saslušavši mišljenje svoga mladoga sina, Davud, alejhisselam, je shvatio da ga je Allah uzvišeni nadahnuo da tako presudi, pa je, bez imalo sujete, prihvatio presudu svoga sina i tako je ovaj slučaj riješen: ... I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle, i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu, i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali...(21:78,79)
Eto, tako je mladi Sulejman, alejhisselam, rastao uz svoga plemenitog oca, a pod Milošću, Pažnjom i Blagoslovom Gospodara svjetova svih, Allaha, Uzvišenog. Njegov otac je činio sve što je bilo u njegovoj mogućnosti da ga pripremi za preuzeće emaneta Allahovog poslanstva i vlasti nad Benu Israilom. Sulejman, alejhisselam, je, osim spomenutoga, i neke druge blagodati od svoga oca naslijedio: i njemu je bilo dato da može razumjeti ptičje glasove, a uz to također, najvjerovatnije (Allah zna najbolje), i glasove drugih životinja: I Sulejman naslijedi Davuda i reče: "O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičje glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!"(27:16)
Njegovo sazrijevanje je upotpunjeno za života njegova oca tako da je Davudovo, alejhisselam, preseljenje na Ahiret dočekao spreman da ga potpuno naslijedi. Prvo što je od svojih od Allaha dobivenih moći i blagodati pokazao svome narodu desilo se, prema Ibn Kesiru (vidjeti knjigu Ibn Kesira 'Kazivanja o vjerovjesnicim' na str. 527), prilikom dženaze (sahrane) njegova oca. Na dženazi Allahova miljenika i poslanika, Davuda, alejhisselam, sakupio se enorman broj ljudi (prenosi se da je samo pobožnjaka i asketa Benu Israila bilo nešto oko četrdeset hiljada i da Benu Israil nisu, nakon Musaa i Haruna, alejhisselam, nikoga više žalili od Davuda, alejhisselam), a kako je tog dana bila velika žega ubrzo im je postalo veoma vruće. Primijetivši to Sulejman, alejhisselam, pozvao je ptice i ubrzo su mu se odazvala nepregledna jata raznih ptičjih vrsta i rasporedila na nebu iznad Kudsa (Jerusalema) da su se okupljeni ljudi nalazili u sjeni. Kako je bio ogroman broj ptica koje su se rasporedile sa svih strana, to je ljudima uskoro postalo sparno i zagušljivo. Kada su se požalili Sulejmanu, alejhisselam, on je naredio pticama da oslobode stranu sa koje dolazi vjetar što su one, na očigled svih prisutnih, i učinile.
Tako se desilo da su Benu Israili na dan ispraćaja svoga vladara i Allahova poslanika, Davuda, alejhisselam, odmah upoznali i svoga novog vladara i novog Allahovog poslanika, Sulejmana, sina Davudova, alejhisselam.
2. Sulejman, alejhisselam, Allahov poslanik i vladar Benu Israila
Sulejman, alejhisselam, je bez ikakve sumnje jedna od najznačajnih i najinteresantnijih (a za neke i najzagonetnijih) ličnosti svekolike ljudske historije. Naime, malo je Allahovih stvorenja obdareno takvim blagodatima kao što je Svemogući obdario roba Svojega, Sulejmana, alejhisselam.
On je, prije svega ostalog, jedan od Allahovih poslanika, poslat, poput oca njegova, Benu Israilu. Zatim, on je imao emanet (obavezu) i odgovornost vlasti nad tim, kod Allaha odabranim, narodom. Razumio je, kao i otac njegov, Davud, alejhisselam, jezik ptica, kao i mrava, a uz njih, kako se prenosi u predajama koje se smatraju vjerodostojnim, i raznih drugih životinja i imao vlast nad njima. Bilo mu je dato veliko materijalno bogatstvo: gomile zlata, srebra i dragulja, nepregledne ergele čistokrvnih prelijepih konja, imao je i izvore tekućeg bakra (Allahovom odredbom mu je tečni bakar iz zemlje izvirao pa ga je koristio onako kako je želio).
Međutim, ono što je specifično za njegovu ličnost jeste njegova vlast nad vjetrom i džinima.
Allah, svemogući Stvoritelj, darovao mu je posebnu mudžizu (od Boga dragog darovanu moć) da mu je bio potčinjen vjetar, tako da je vjetar puhao tamo gdje je to sin Davudov, alejhisselam, želio i snagom kojom je želio. Također je mogao snagom vjetra prebacivati sebe ili onoga koga je želio na udaljena rastojanja (Kur'an nam kazuje da je, leteći na vjetru, mogao u jednoj noći ili danu prevaliti rastojanje od mjesec dana kopnenog putovanja).
Osim ovoga, njemu je, Allahovom odredbom, bila potčinjena jedna skupina džina (da li su svi džini koji su u njegovo doba živjeli na Zemlji bili njemu potčinjeni, ili je to bila samo jedna skupina od njih, nije nam poznato, kao što nam nije poznato i to koliko je bila brojna ta potčinjena skupina) koji su radili ono što bi im on zapovjedio da čine. Džini su pred Sulejmanom, alejhisselam, gradili ono što bi im on zapovjedio da grade: hramove, spomenike, velike kotlove, velike rezervoare za vodu i razne druge građevine. Neki od njih su bili i gnjurci koji su ronili po njegovu naređenju i iz morskih dubina izvlačili razne dragocjenosti.
Jednom riječju, bili su mu potpuno potčinjeni i radili su sve ono što bi im on zapovjedio, a ako bi neki od njih samo pomislio da otkaže pokornost Allahovom poslaniku, Sulejmanu, alejhisselam, on bi odmah osjetio vrelinu džehennema i odmah napuštao takve misli: A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo, po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli.(21:81,82)
Sulejmanu (potčinismo) vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a i navečer rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i da džini, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali što god je htio: hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. "Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!" A malo je zahvalnih među robovima Mojim.(34:12,13)
Upravo ove mudžize, Sulejmanove, alejhisselam, koje se tiču njegove vlasti nad vjetrom i džinima, raspaljuju maštu mnogih. Postoje predaje po kojima su ove moći simbolično bile vezane za Sulejmanov, alejhisselam, prsten pa su ga mnogi tražili po svijetu (jednom prilikom smo čuli da su najtraženiji predmeti u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije Zavjetni kovčeg Benu Israila, štap Musaa, alejhisselam, i prsten Sulejmana, alejhisselam). Međutim, poenta je upravo u tome da su sve te moći Sulejmana, alejhisselam, ustvari Allahov dar, namijenjen upravo Sulejmanu, alejhisselam, i nikome drugome osim njega, tako da, u slučaju da su naprijed navedene predaje tačne, ako bi neko i pronašao Sulejmanov, alejhisselam, prsten, taj ne bi ni mogao, niti bi imao pravo na to, da posjeduje one moći koje je na Zemlji posjedovao Allahov miljenik i poslanik, Sulejman, alejhisselam.
Poznat je primjer Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kada je, uz Allahovu pomoć, uspio savladati jednog snažnog džina koji ga je ometao u namazu, i svezati ga za jedan od stubova svoje džamije u Medini. Namjera mu je bila da porobi tog džina, da ga svi vjernici vide i iz toga izvuku potrebne pouke. Međutim, sjetio se kur\'anskog ajeta kojim je od zaborava sačuvana dova, Sulejmanova, alejhisselam:"Gospodaru moj", rekao je, "oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!"(38:35) pa je odustao od prvobitne namjere da u svojoj vlasti sačuva tog džina i oslobodio ga je, uspostavivši, ustvari, time jedan sunnet, obavezu za sve svoje sljedbenike (za cjelokupan Ummet), da niko, čak i ako bi to bilo moguće, i ne pokuša ostvariti vlast kakvu je imao Sulejman, alejhisselam.
Izuzetno velika opasnost leži u dubokim zabludama onih koji Sulejmanove, alejhisselam, moći nastoje dosegnuti primjenom magije (sihra). Takvi su potpuno skrenuli sa pravog puta, izloženi direktnom gubitku imana (vjere) i na ivici su Džehennema (Pakla), jer Sulejmana, alejhisselam, smatraju 'kraljem magije' (kako se da pročitati u nekim brošurama) i svoju strastvenu žudnju za moći iskazuju prakticiranjem sihra kako bi sebi potčinili džinski svijet. Oni su obmanuti lažima koje su neki šejtani širili o Sulejmanu, alejhisselam: I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!" I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali(2:102,103)
Nema komentara:
Objavi komentar