O Islamu

Znaci slabljenja imana

Hatib Nezim Halilović - Muderris

Braćo i sestre u islamu! Današnja hutba je inša-Allah na temu 'Znaci slabljenja imana', a ja molim Milostivog Gospodara da od nas otkloni sve slabosti i da nas učini jakim i od onih koji samo Njemu robuju, samo se Njega boje i samo Njemu padaju na sedždu. Živjeti u vremenu velikih iskušenja pod kojima na ispitu padaju milioni muslimana, nije nimalo lako i zahvalno. Živjeti u okruženju u kojem musliman biva ponizniji od vlastite ovce, a i to je jedan od alameta, je teško okruženje. Ali, samo Allah dž.š. zna zbog čega nas je stvorio baš u ovom vremenu i na ovom prostoru i šta tek dolazi. Musliman ne smije da gubi nadu i mora se boriti na putu islama makar na tom putu ostao i sam. Koliko je nas spremno na takav vid žrtve i koliko je nas svjesno pozicije u kojoj se nalazimo?

Vrijeme u kojem živimo je puno nelogičnosti, pa se invalidi koji su suprostavljajući se agresiji ostajali bez dijelova tijela i koji su krvlju plaćali slobodu ove zemlje, od strane čelnika vlasti, porede sa razularenim Srbima koji su u Banja Luci maja 2001. g. rušili sve pred sobom. Zemlja u kojoj se gube svi parametri vrijednosti i morala i u kojoj se heroji izjednačavaju sa zločincima, je možda ipak postala 'Ničija zemlja'. Zemlja u kojoj šest godina nakon stravične agresije termin šehid postaje stranim terminom, je zemlja koja podrhtava jer u njenoj utrobi leže stotine hiljada šehida, a oni su svjedoci vremena i oni su svjedoci za nas ili protiv nas.

Od mu'mina se traži slijeđenje Allahova puta i sunneta Njegova Poslanika s.a.v.s., a oni koji slijede druge puteve su u očiglednoj zabludi, o čemu govore slijedeći ajeti Sura Ali Imran i Nur: 'Reci: 'Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!' A ako oni glave okrenu - pa Allah, zaista, ne voli nevjernike.' (Suretu Ali Imran: 32)
'Reci: 'Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku!' A ako ne htjednete, on je dužan raditi ono što se njemu naređuje, a vi ste dužni raditi ono što se vama naređuje, pa ako mu budete poslušni, bićete na Pravom putu; - a Poslanik je jedino dužan da jasno obznani.' (Suretun-Nur:54)
Oni koji se odmetnu od islama, nakon upute su šejtanovi prijatelji, jer se oni sa njima došaptavaju u zlu, kao što stoji u slijedećim ajetima Sure Muhammed: 'One koji su od vjere svoje otpali, pošto im je bio jasan Pravi put, šejtan je na grijeh navodio i lažnu im nadu ulivao.'(25) 'To zato što su govorili onima koji ne vole ono što Allah objavljuje: 'Mi cemo vam se u nekim stvarima pokoravati', a Allah dobro zna njihove tajne.'(26) 'A kako ce tek biti kada im meleki budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim!'(27) (Suretu Muhammed:25-27)

Postavlja se pitanje: Na koji način dolazi do slabljenja imana vjernika i koji su pokazatelji toga slabljenja? Pokušaću inša-Allah navesti neke od njih: 1) Uporno činjenje grijeha, jer je islamsko pravilo: \'Nema malih grijeha ako se stalno cine!' Oni prema tome postaju velikim grijesima. 2) Smatranje da grijeh koji se čini nije toliko opasan, te zelja da se grijeh predstavi kao zanemarljiv i nebitan. U tom slučaju, taj grijeh postaje daleko veći kod Allaha dž.š..
3) Osjećaj radosti i ushićenja, kada neko čini neki od grijeha, te da se hvali sa time: 'Jesi li vidio kako sam uradio to i to?''Vidi onu ili onoga, kakva je ili kakav je!' 'Jesi li vidio kako prevarih mušteriju?' 'Kako prevarih ovoga ili onoga?' 4) Zaboravljanje da svaki naš počinjeni korak, djelo ili misao prati Gospodar svjetova, bez obzira što neki od nas misle da nas 'niko' ne vidi. U tom smislu su ajeti Sure Gafir: 'na Dan kad će se oni pojaviti, kada Allahu neće o njima ništa skriveno biti. 'Ko će imati vlast toga dana? Allah, Jedini i Svemoćni!'(16) 'Svaki čovjek će toga Dana prema zasluzi kažnjen ili nagrađen biti; toga Dana neće biti nepravde! Allah će, zaista, brzo obračunati.'(17) 'I upozori ih na bliski Sudnji dan kada će srca do grkljana doprijeti i popriječiti se, kada nevjernici ni prisna prijatelja ni posrednika neće imati koji će uslišan biti.'(18) 'On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju;'(19) 'Allah će po pravdi presuditi, a oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju - neće ni po čemu suditi. Allah, zaista, sve čuje i sve vidi.'(20) (Suretu Gafir:16-20)
5) Da javno ili učini grijeh ili ga poslije spominje hvaleći se njime. U tom smislu je hadis: Prenosi Ebu Hurejru r.a. de je Poslanik s.a.v.s. rekao: 'Cijelom mome ummetu će biti oprošteni grijesi osim onima koji ih javno cine, a od javnog činjenja grijeha je i to da čovjek nešto učini noću i Allah ga sačuva, pa on osvane govoreći: 'O ti, sinoć sam učinio to i to.' On je proveo noć, u kojoj ga je Allah štitio, pa otkriva ono što se Allah skrio.' (Buharija)

Opomenu prihvataju oni koji se Allaha boje: 'Tvoja opomena će koristiti samo onome koji Kur'an slijedi i Milostivoga se boji, iako ga ne vidi; njega obraduj oprostom i nagradom lijepom!'(11) 'Mi ćemo, zaista, mrtve oživiti i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; sve smo Mi to u Knjizi jasno pobrojali.'(12) (Suretu Jasin:11-12)
6) Da oni koji tumače islam, cine grijehe, daju fetve bez osnove i bave se ružnim poslovima: Prenosi Abdullah ibn Amr ibn As: Cuo sam Poslanika s.a.v.s. kada je rekao: \'Uistinu Allah neće podići znanje odjednom od ljudi, nego će znanje podići uzimanjem uleme, pa kada nestane alima (učenih), ljudi će pitati neznalice, pa će biti pitani i oni će donositi fetve bez znanja, pa će zalutati i druge odvoditi u zabludu!' (Buharija)

I na kraju, budimo svjesni da od nas neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama i da će oni koji ga se odreknu na ahiretu propasti: 'A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.' (Suretu Ali Imran:85)
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, oprosti nam grijehe i uvedi nas u obećani dženet! 14,

Sulejman a.s II dio

Sulejman, alejhisselam! (II dio)
monteislam.comVeličina ličnosti Allahovog miljenika i poslanika, Sulejmana, sina Davudova, alejhisselam, se ponajviše vidi u činjenici da je on, iako posjednik tako velikih moći i bogatstava bio i ostao izuzetno pobožan, dobrodušan, čestit i jednostavan čovjek (a kako bi i mogao biti drugačiji jedan Allahov poslanik) koga sve te moći i bogatstva nisu mogla uzoholiti niti iskvariti, niti pak zagospodariti njegovim srcem. To je posebno vidljivo kroz sljedeći primjer:Jedne večeri pred njega su bili izvedeni punokrvni konji (da li zbog neke parade ili pripreme za džihad, to nam nije poznato). Prizor skladno stvorenih, prelijepih životinja u kasu bio je opčaravajući za svakoga ko je to gledao, a komentar sina Davudova, alejhisselam, bio je: "Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!" (38:32).

Drugi primjer je njegov štap koji je nosio, a to nije bio neki zlatni ili srebrni štap, optočen draguljima, već obični, jednostavni drveni štap. To nam je poznato iz slučaja kada je njemu došao poziv od njegova Gospodara, a tijelo mu ostalo naslonjeno na štap koji je nakon nekog vremena crv rastočio (o ovome će se kasnije, ako Allah da, više kazati).
Prema tome, Sulejman, alejhisselam, najbolji nam je primjer da je istinski Allahov rob i miljenik svojim srcem, svojom cjelokupnom nutrinom, uvijek isključivo okrenut voljenom Gospodaru svome, a samo svojom vanjštinom se nalazi u dunjaluku. Kod njega je sva ljubav predata Allahu dragom, a bogatstvo, vlast i ostale dunjalučke blagodati, ma kolike one bile, samo su u njegovim rukama, u njima samo vidi zgodno sredstvo da se Allahu još više umili, trošeći ih na Njegovu putu i čineći mnogobrojna dobra dijela.

Zaista je, srce Sulejmanovo, alejhisselam, što je svojstvo svih Allahovih robova, poslanika i miljenika, najveću radost nalazilo u spominjanju, slavljenju i veličanju svoga Gospodara. On, koliko je nama poznato, nije mogao da uči Zebur tako lijepim i umilnim glasom kako je to činio njegov otac, ali i njegova ljubav, srčanost, iskrenost i odanost prilikom učenja nije zaostajala za Davudovom, alejhisselam. Njemu se pripisuju (naravno uz Davuda, alejhisselam) mnoge od Psalmi (pobožnih pjesama u slavu Boga jedinoga) koje se danas nalaze u Starom zavjetu.

Vjerovatno najpoznatija među Psalmima jeste 'Pjesma nad pjesmama', koju jevreji i kršćani upravo pripisuju Sulejmanu, alejhisselam, (Solomonu, kako ga oni zovu). Ta pjesma je i nama posebno interesantna, jer mislimo da je u njoj iskazana Sulejmanova, alejhisselam, ljubav prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam. Naime u toj pjesmi se govori o ljubavi između muškarca i žene, zaručnika i zaručnice – u vanjskom smislu teksta. Mi smo, međutim, mišljenja da je, moguće, ovdje Sulejman, alejhisselam, iskazao svoju ljubav prema Allahu, Stvoritelju i Gospodaru, i prema Njegovu poslaniku, 'Pečatu vjerovjesnika', Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, simbolički predstavivši sebe kao zaljubljenu zaručnicu, a očekivanog posljednjeg Poslanika, Muhammeda, alejhisselam, kao zaručnika, a Allah najbolje zna.
O ovome vam, poštovani čitaoci, prenosimo komentar iz teksta Rešida Hafizovića pod nazivom 'Poslanička navještenja 'radosne vijesti o dolasku poslanika Muhammeda a.s.' (spomenuti tekst je svojevremeno objavljen u Takvimu, ali nam, nažalost, nije poznata, godinu izdanja, a zainteresirani ga mogu pronaći i na web stranici mm.co.ba): ... U Starozavjetnoj knjizi 'Pjesma nad pjesmama' (V,16) stoji sljedeći tekst (transkribovano sa hebrejskog jezika):
'HIKKO MAMITTADIM VIKULLO MAHAMADIM ZEHDUDI VEZEM RAAI BENUTE YAPUS HALAM.'
- Prevod: 'Njegova usta su najslađa; da, on je Muhammed, najvoljeniji. To je moj ljubljeni, to je moj prijatelj. O kćeri jerusalimska. (Stari zavjet, Pjesma nad pjesmama, V,16).

Kralj Solomon je imenovao Poslanika koji je imao doći 'Muhamadim'. Na hebrejskom je sufiks 'lah' upotrijebljen radi izražavanja poštovanja, kao izraz 'Eloha', što znači Bog, pomenut u Bibliji kao 'Elohim'. Otuda je sasvim jasno da je Solomon pomenuo ime Poslanika koji je imao doći kao 'Muhammed'. Ali, jedna greška je načinjena, namjerno ili nenamjerno, prevođenjem vlastitog imena kao 'najvoljeniji'.
Čak je i prevod 'najvoljeniji' takav da izuzetno pristaje imenu plemenitog Poslanika.

Prevod ovog istog stiha na hrvatsko-srpski jezik u izdanju Biblije od 1968. godine glasi ovako: 'Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav prijatelj moj, o kćeri jerusalimske.' ...

Dakle, kada se danas pogledaju ostaci Zebura, koji su nekako 'preživjeli' ljudski intervencionizam i ostali u današnjem Starom zavjetu (Psalmi), sasvim jasno se vidi da su Davud i Sulejman, alejhisselam, veliki ašici, zaljubljenici u Allaha, Uzvišenog i da im je svakako bilo nagoviješteno poslanje Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao Allahove milosti svim svjetovima.
Osim svoje duhovne veličine, izražene u emanetu Allahovog vjerovjesnika i poslanika, kao i velike, nadaleko poznate, mudrosti, Sulejman, alejhisselam, je bio i veoma sposoban državnik. On je od oca naslijedio snažnu i cjelovitu državu u kojoj su bila u istinskoj bratskoj ljubavi i poštovanju ujedinjena sva plemena Benu Israila, u kojoj je u svim segmentima Allahova riječ gornja bila (tadašnji Vjerozakon se dosljedno i potpuno primjenjivao) i u kojoj je cvjetala pravda, dobrota i milosrđe. On je, naravno, nastavio očevim stopama, pa se i pod njegovom vlašću činilo i naređivalo dobro, a suzbijalo zlo; afirmisali pravda i moral, a suzbijali nepravda i nemoral; cvjetali milosrđe, čestitost i poštenje, a beskompromisno gušili zulum, nasilje, nepoštenje i kriminal.
Iako je u to doba imao najjaču vojsku na svijetu, zasigurno nepobjedivu (jer koja bi se vojska u to doba, pa čak i danas, mogla suprotstaviti snažnim naletima moćnih i nevidljivih džina, nepreglednih jata ptica i, vjerovatno, čopora životinja, te razornim i silovitim udarima olujnog vjetra – da ljudsku silu vojske Benu Israila i ne pominjemo), on tu silu nikada nije nepravedno koristio da tlači svoje susjede i zulum bilo kome čini. Samo ju je angažirao u borbi na Allahovom putu, da Riječ Uzvišenog u svemu gornja bude, da dobro, pravda i moral iskorijene zlo, nepravdu i nemoral, da vjera i istina nadvise nevjeru i laž. Tu nije imao nikakvih kolebanja i kompromisa.
Na emotivnom i intimnom planu takođe je bio poseban jer je imao, poput njegovog oca, veliki broj žena. Prenosi se u predajama da je imao oko hiljadu žena, što vjenčanih, što ropkinja. Tako veliki broj životnih družica nije ga sprječavao da prema svima njima bude korektan i pravedan, i da niti jednoj od njih ne uskrati potrebnu ljubav, nježnost, pažnju i komunikaciju. Iako na prvi pogled ovo izgleda nemoguće za jednog čovjeka, treba se sjetiti da su Sulejmanu, alejhisselam, date mnogobrojne moći, nedostižne običnim ljudima, pa za njega nije bilo nemoguće da bude valjan i čestit muž tako velikom broju žena.

Poznat je vjerodostojan hadis od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji bilježi Buharija (a koji se može naći i u nekim drugim hadiskim zbirkama) da je samo za jednu noć Sulejman, alejhisselam, podijelio bračnu postelju sa sedamdeset (ili pak stotinu kako neki drugi sakupljači hadisa navode) svojih žena, u želji da mu svaka od njih rodi sina, mudžahida koji će se boriti na Allahovu putu. Međutim kada je, prethodno, pred nekim svojim drugovima objelodanio tu svoju namjeru, zaboravio je da kaže: 'Ako Allah da'; pa mu nijedna žena nije zanijela osim jedne, a i ona je kasnije rodila sakato dijete.

Na planu ekonomije takođe je za njegova vladanja došlo do procvata i prosperiteta. Oformio je snažnu trgovačku flotu i uspostavio stalne morske trgovačke puteve čime je u državnu kasu dolazilo sve veće bogastvo. Ojačao je i kopnenu trgovinu sa svojim susjedima.
Posebno se istakao kao veliki graditelj jer su mu potčinjeni džini izgradili mnoge građevine od javne koristi za sve pripadnike Benu Israila tako da je Jerusalem, njegova prijestonica, bio, najvjerovatnije, najblistaviji i najizgrađeniji grad u čitavom regionu, ako ne i na čitavoj Zemlji u ta davna vremena.
Vrhunac graditeljskih poduhvata Sulejmana, alejhisselam, svakako je bila ponovna izgradnja Svetog Allahovog Hrama, Bejtul-makdisa.
U četvrtoj godini svoje vladavine, 539. godine po preseljenju Musaâ, alejhisselam, Sulejman, alejhisselam, je započeo gradnju Bejtul-makdisa, Allahovog svetog Mesdžida na mjestu gdje ga je nekad davno sagradio ili obnovio Jakub, alejhisselam. Iako je njegov otac već ranije uredio i pripremio mjesto za početak gradnje, odnosno, preciznije rečeno, obnove Hrama, ukazala se potreba da se proširi prostor i solidnije urade temelji jer je Sulejmanova, alejhisselam, namjera bila da ta građevina bude najljepša i najsjajnija na čitavom svijetu. Zbog toga je on otkupio još jedan dio zemlje pored stare lokacije Mesdžida, veoma bogato plativši vlasnika. Nakon toga je naredio da se poruši sve što je do tada bilo izgrađeno, te da se više kopa u dubinu zemlje kako bi temelji bili što čvršći. Međutim, nakon nekog vremena naišli su na jaku vodu koja je jako izvirala i izbacivala sve ono čime su je pokušavali zatrpati. Kako se prenosi u predajama Sulejman, alejhisselam, je taj problem riješio tako što je, nakon savjetovanja sa svojim drugovima, učenjacima Benu Israila, uzeo jedan bakreni krčag i ispunio ga kamenjem. Na krčagu je napisao svjedočenje, isto ono koje je bilo ugravirano na njegovome poznatom prstenu: 'Nema drugog boga osim Allaha Jedinoga, koji nema druga, a Muhammed je Njegov rob i Njegov Poslanik'. Nakon toga je krčag bacio u vodu koja je tu izvirala, i ona je prestala da kulja, pa su temelji, koje su nakon toga postavili, dobili potrebnu čvrstinu.\

Mesdžid Sulejmana,
Glavninu graditeljskih poslova izvršili su potčinjeni džini, ali su im, kako se prenosi, pomagali i ljudi, pripadnici Benu Israila. I sam Sulejman, alejhisselam, lično je, osim što je nadgledao radove, aktivno učestvovao u gradnji, jer je, zasigurno, za njega bila najveća čast da svojim rukama učestvuje u ponovnom podizanju Allahovog Mesdžida na tom svetom mjestu. Kamenje kojim su gradili Hram bilo je tako vješto isklesano da se međusobno savršeno uklapalo dajući zidovima veliku čvrstinu, tako da nije bilo nikakve potrebe za bilo kakvom daljnjom obradom (kako se prenosi niti čekić, niti sjekira, niti bilo kakav gvozdeni alat nije se čuo dok su gradili Hram).
Mesdžid je bio dugačak oko 60 aršina (jedan aršin iznosi od 70 do 100 cm, zavisno od toga koji narod ga definira), širok oko 20 aršina i visok oko 30 aršina. Prozori su bili iznutra široki a izvana uski. Unutar Mesdžida, u njegovom vrhu, nasuprot glavnih ulaznih vrata bila je sagrađena posebna prostorija, bez prozora, u koju je pohranjen Zavjetni kovčeg Benu Israila (Svetinja nad svetinjama, kako je imenovana u judeo-kršćanskoj tradiciji). Ta prostorija je bila obložena čistim zlatom, a na njezinom ulazu su postavljena velika, dvokrilna vrata od maslinova drveta. Kako se prenosi Allah, Uzvišeni je dao da pored tih vrata niknu dva drveta, sa jednog je, poput plodova, padalo zlato, a sa drugog srebro. Ti plemeniti metali su korišteni za popločavanje Mesdžida i za oblaganje njegovih zidova. Kada se tome dodaju biseri i merdžani koje su džini izvlačili iz morskih dubina, te obloge od plemenitog maslinovog i kedrovog drveta, jasno je da Allahov Mesdžid, Bejtul-makdis, što ga izgradi Sulejman, alejhisselam, u Jerusalemu, bijaše u to doba najljepša građevina na svijetu. Prenosi se da su mnogobrojne baklje bacale takvu svjetlost na plemenite metale i ostale dragocijenosti u oblogama podova i zidova da je Mesdžid u mrkloj noći sijao poput punog mjeseca.

Solomon Temple
Međutim sve ove izvanjske ljepote ništa su nasuprot duhovnim, unutarnjim dragocjenostima i ljepotama, koje je Allah, Gospodar svjetova svih, pohranio na tom mjestu.
Prije svega, to je jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji (najsvetije mjesto u svetom gradu Kudsu-Jerusalemu, koji je unutar svete zemlje Ke'nan - današnja Palestina i dijelovi Šama) na kojemu je u velikoj mjeri spušten Allahov bereket: Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (minnel mesdžidil-harami) u Hram daleki (ilel-mesdžidil-aqsa), čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali (ledhi barekna havlehu li nurihi min ajatina). On, uistinu, sve čuje i sve vidi (17:1).
Zatim, to mjesto je stotinama, pa čak i hiljadama godina bila kibla, prema kojoj su sljedbenici istinske Allahove vjere svakodnevno okretali svoja lica prilikom obavljanja namaza (molitve).

I, konačno Bejtul-makdis je od svog postanka bio drugo po značaju, nakon Mesdžidil-harama u Meki (Kaba), mjesto hodočašća svih sljedbenika Allahove vjere na Zemlji. Tako je bilo sve do izgradnje Mesdžida Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u Medini koji je postao drugo najsvetije mjesto na Zemlji, a Mesdžidul-aksa (Bejtul-makdis) će do Sudnjeg Dana ostati treće najsvetije Allahovo mjesto na Zemlji.
Neke od blagodati koje uživaju oni što hodočaste Bejtul-makdis možemo uočiti iz dove koju je Sulejman, alejhisselam, kako se prenosi, učio na dan kada je završena izgradnja Mesdžida u njegovo doba.
Mi vam, poštovani čitaoci, tu dovu prenosimo iz knjige 'Jerusalim-Bejtul makdis' hafiza Mehmeda Karahodžića koji na stranama 29. i 30. bilježi sljedeće:... Pošto je Sulejman, alejhisselam, završio gradnju Mesdžida, obratio se Allahu, Uzvišenom sa dovom da mu da tri stvari: da se njegov hukm (presuda) slaže sa Njegovim hukmom, vlast kakvu niko osim njega neće imati, da svako ko uđe u Mesdžid samo sa namjerom da klanja, iz njega izađe čist od grijeha kao onog dana kad ga je majka rodila.
Onda se obratio okupljenom svijetu riječima da je ovo Mesdžid Allaha Uzvišenog kojeg je i sagradio po Njegovoj zapovijedi i da sve ono što se u njemu nalazi pripada Allahu. Svaki onaj koji bi pokušao da otuđi nešto iz njega spadao bi u one koji žele prevariti Allaha. Potom je naredio da dovedu dva ovna u široki prostor Harema, a dva bika pred Stijenu.

Kad su to učinili, Sulejman, alejhisselam, se popeo na Stijenu i Allahu uputio ovu dovu:'Allahu, Ti si ovu vlast i moć kao blagodat dodijelio meni i mome ocu i obasuo nas ni'metima i kerametima. Moga oca učinio si Svojim halifom na zemlji i sudijom među Tvojim robovima, a mene njegovim nasljednikom i halifom u njegovu narodu. Ti si Onaj koji me je odabrao za upravitelja ovog Mesdžida i odredio mi tu počast prije nego si me i stvorio. Tebi pripada zahvala za to dobročinstvo i moć. Allahu, molim Te da onome ko uđe u ovaj Mesdžid daš pet stvari: da u njega ne uđe grješnik čineći tevbu (pokajanje), a da mu je Ti ne primiš i ne oprostiš grijehe; da u njega ne uđe neko ko je u strahu tražeći od Tebe sigurnost, a da mu je Ti ne daš i ne oprostiš grijehe; da u njega ne uđe bolesnik tražeći lijeka a da ga Ti ne izliječiš i ne oprostiš grijehe; da u njega ne uđe neko iscrpljen žeđu iz mjesta gdje je velika suša a da mu Ti ne spustiš kišu na njegov kraj; ni da ne otkloniš Svoj pogled sa onoga koji uđe u njega pa sve do njegovog izlaska.
Allahu, ako si primio ovu moju dovu, neka znak toga bude primanje mojih kurbana.Pa se spusti vatra s neba i proširi duž čitavog horizonta, a onda se jedan plameni jezičak izdvoji, uze kurbane i podiže ih na nebo. Zatim je Sulejman, alejhisselam, dao da se zakolju tri hiljade krava i sedam hiljada ovaca, te došavši do mjesta koje je poznato kao prijestolje Sulejmanovo, uputio je dovu: 'Allahu, ko ovdje dođe pod teretom grijeha, oprosti mu, a onaj ko dođe pod pritiskom briga i tegoba, otkloni mu ih!
'Kad god bi Sulejman, alejhisselam, ušao u Harem, pogledom bi odmah tražio mjesto gdje sjede siromašni, slijepi, nijemi i bolesni, sjeo bi sa njima iz skromnosti i dignuvši pogled ka nebu, rekao bi: 'Siromah sa siromasima.' ...

U istoj knjizi se navode još neki fadileti i divote koje su vezane za Bejtul-makdis, a koje mi ovdje taksativno navodimo: Strijela bi se vratila onome koji bi je odapeo prema Haremu; Na jednim od vrata Bejtul-makdisa bio je postavljen pas od drveta. Kada bi neko opsihren prošao pored njega, on bi zalajao i sihr bi otpao; Vrata koja bi, prilikom prolaska kroz njih, pritisla onog ko zulum čini; U mihrabu Bejtul-makdisa nalazio se štap koga su mogli dohvatiti samo potomci Allahovih poslanika, a ako bi neko drugi to uradio, ruka bi mu se zapalila; Kada bi umro vladar Benu Israila, njegovi sinovi bi se zatvorili kod mihraba Bejtul-makdisa pa bi sutra onaj koji je bio dostojan vlasti osvanuo a ruka mu pomazana uljem; Ulje spušteno sa neba usmjerilo bi se prema kandiljima i ispunilo ih. Potom bi se sa neba spustila vatra na Maslinovu goru, pa prošavši kroz vrata Rahmeta stigla do Stijene i upalila kandilje. Tada bi potomci Haruna, alejhisselam, inače zaduženi da ovaj trenutak dočekaju budni i u ibadetu rekli: \'\'Uzvišen je Milostivi, nema boga osim Njega.'

Iz svega navedenog jasno se vidi da je, zasigurno, Mesdžidul-aksa, kao i Mesdžidul-haram u Meki, 'Allahova Kuća' (Bejtullah), a što znači da je on za Benu Israile bio simbol stalnog Allahovog prisustva (kao da Allah, naravno samo simbolički shvaćeno, 'stanuje' unutra).
U tom simboliziranju Allahovog prisustva, uz sve blagodati, bereket i svetost, je najveći značaj 'Bejtullaha', kako onog u Meki (Mesdžidul-haram), tako i onog u Jerusalemu (Mesdžidul-aksa).
Skica Zavjetnoga kovčega, kakva se danas sačuvala u predaji. Osim toga što je sam Bejtul-makdis bio simbol Allahovog prisustva među Benu Israilima (Israelćanima), takođe je i Zavjetni kovčeg, pohranjen u posebnoj prostoriji, 'Svetinji nad svetinjama', simbolizirao Allahovu blizinu. U tom drvenom kovčegu, optočenim zlatom, osim kamenih ploča sa ispisanim Tevratom i nekih stvari koje su pripadale Musau i Harunu, alejhimesselam, bila je pohranjena posebna Allahova dragocjenost, nazvana 'Sekinetun mir-Rabbikum' što se može prevesti kao 'Smirenje od Allaha'.
Iako ne znamo pravu prirodu 'Sekine' mi možemo osnovano reći da je 'Sekina' unosila mir, smirenje i čistotu u srca iskrenih Allahovih robova, mu'mina.

Sulejman a.s 1 dio

Sulejman, alejhisselam! (I dio)
monteislam.com

1. Sulejmanovo, alejhisselam, rođenje i odrastanje!

Nakon što je Davud, alejhisselam, prenio Zavjetni kovčeg u Jerusalem i postavio sveti Šator na brežuljku pored temelja Bejtul-makdisa, što ga još u davna vremena bijaše izgradio Jakub, alejhisselam, počeo se baviti mišlju da ponovo izgradi sveti Allahov hram, Bejtul-makdis na istom mjestu i u njega pohraniti Zavjetni kovčeg Benu Israila. Međutim, njemu ne bijaše sudbina da on bude taj koji će obnoviti sveti Hram. Kako nam predaje kazuju, samo što je Davud, alejhisselam, započeo poslove oko gradnje, dobio je od Allaha Objavu da nije njegovo da taj Hram obnovi. Tada mu je nagoviješteno da će mu Gospodar njegov podariti sina, koji će ga naslijediti i u vlasti i u poslanstvu i da će njegov sin izgraditi Bejtul-makdis, sveti Allahov Hram u Jerusalemu. Tako je Davud, alejhisselam, samo raščistio sveto mjesto ostavivši Šator na njemu, a svo blago koje bijaše prikupio za gradnju Hrama pohranio je na posebno mjesto i zaviještao svome budućem sinu za istu svrhu.
Nakon što je prošao kušnju vezanu za vjenčanje svoje prelijepe žene Bet-šebe (o ovome svemu vidjeti detaljnije u našem tekstu o Davudu, alejhisselam), ona mu je nakon nekog vremena rodila sina kojemu su dali ime Sulejman. Iako je Davud, alejhisselam, neobično voleo svu svoju djecu što su mu je rađale njegove ostale žene i svima potrebnu pažnju poklanjao, njegovo, vjerovatno najmlađe, dijete, sin Sulejman posebno mu je bio prirastao srcu. Naime, on je kod Sulejmana, još od njegova rođenja, mogao uočiti poseban Allahov bereket i pažnju pod kojom je dijete raslo i razvijalo se. Što je više napredovao u svome razvoju mladi Sulejman je pokazivao izuzetnu mudrost i oštroumnost, i uz to je, naravno, bio izuzetno pobožan, čestit, dobrodušan i milostiv. Gledajući ga kako raste srce Davudovo, alejhisselam, je Allahu dragom zahvaljivalo na prelijepom daru, jer je u njemu prepoznao ispunjenje Allahova obećanja i znao je da će ga upravo Sulejman, između sve ostale njegove djece, naslijediti u zadaći Allahova poslanstva i vlasti nad Benu Israilom, Allahovim odabranim narodom: Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao(Kur'an, 38:30)
Zbog toga se nije ni malo ustručavao da se posavjetuje sa svojim sinom oko raznih državničkih pitanja i da posluša njegovu sugestiju.

Poznat je sljedeći slučaj: jednog dana pred Davuda, alejhisselam, dođoše dva čovjeka koji su bili u sporu. Ovce tuženoga su noću ušle u njivu tužitelja i potpuno opasle usjev tako da od njega ništa nije ostalo. Davud, alejhisselam, je presudio da se tužitelju namiri šteta tako što će dobiti u vlasništvo ovce tuženoga koje su načinile štetu. Međutim Sulejman, alejhisselam, koji je bio prisutan ovom suđenju, imao je drugačije mišljenje: njegova presuda bila je da tuženi preda tužitelju svoje ovce da ih ovaj muze, a da se on obaveže da ponovo zasije isti usjev na njivu tužitelja. Tužitelj je trebao koristiti mlijeko i priplod ovaca sve vrijeme dok usjev na njivi ne poraste do onog nivoa kakav je bio u momentu kada je uništen, a tada su trebali jedan drugome vratiti ovce i njivu sa usjevom. Saslušavši mišljenje svoga mladoga sina, Davud, alejhisselam, je shvatio da ga je Allah uzvišeni nadahnuo da tako presudi, pa je, bez imalo sujete, prihvatio presudu svoga sina i tako je ovaj slučaj riješen: ... I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle, i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu, i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali...(21:78,79)

Eto, tako je mladi Sulejman, alejhisselam, rastao uz svoga plemenitog oca, a pod Milošću, Pažnjom i Blagoslovom Gospodara svjetova svih, Allaha, Uzvišenog. Njegov otac je činio sve što je bilo u njegovoj mogućnosti da ga pripremi za preuzeće emaneta Allahovog poslanstva i vlasti nad Benu Israilom. Sulejman, alejhisselam, je, osim spomenutoga, i neke druge blagodati od svoga oca naslijedio: i njemu je bilo dato da može razumjeti ptičje glasove, a uz to također, najvjerovatnije (Allah zna najbolje), i glasove drugih životinja: I Sulejman naslijedi Davuda i reče: "O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičje glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!"(27:16)

Njegovo sazrijevanje je upotpunjeno za života njegova oca tako da je Davudovo, alejhisselam, preseljenje na Ahiret dočekao spreman da ga potpuno naslijedi. Prvo što je od svojih od Allaha dobivenih moći i blagodati pokazao svome narodu desilo se, prema Ibn Kesiru (vidjeti knjigu Ibn Kesira 'Kazivanja o vjerovjesnicim' na str. 527), prilikom dženaze (sahrane) njegova oca. Na dženazi Allahova miljenika i poslanika, Davuda, alejhisselam, sakupio se enorman broj ljudi (prenosi se da je samo pobožnjaka i asketa Benu Israila bilo nešto oko četrdeset hiljada i da Benu Israil nisu, nakon Musaa i Haruna, alejhisselam, nikoga više žalili od Davuda, alejhisselam), a kako je tog dana bila velika žega ubrzo im je postalo veoma vruće. Primijetivši to Sulejman, alejhisselam, pozvao je ptice i ubrzo su mu se odazvala nepregledna jata raznih ptičjih vrsta i rasporedila na nebu iznad Kudsa (Jerusalema) da su se okupljeni ljudi nalazili u sjeni. Kako je bio ogroman broj ptica koje su se rasporedile sa svih strana, to je ljudima uskoro postalo sparno i zagušljivo. Kada su se požalili Sulejmanu, alejhisselam, on je naredio pticama da oslobode stranu sa koje dolazi vjetar što su one, na očigled svih prisutnih, i učinile.

Tako se desilo da su Benu Israili na dan ispraćaja svoga vladara i Allahova poslanika, Davuda, alejhisselam, odmah upoznali i svoga novog vladara i novog Allahovog poslanika, Sulejmana, sina Davudova, alejhisselam.

2. Sulejman, alejhisselam, Allahov poslanik i vladar Benu Israila
Sulejman, alejhisselam, je bez ikakve sumnje jedna od najznačajnih i najinteresantnijih (a za neke i najzagonetnijih) ličnosti svekolike ljudske historije. Naime, malo je Allahovih stvorenja obdareno takvim blagodatima kao što je Svemogući obdario roba Svojega, Sulejmana, alejhisselam.
On je, prije svega ostalog, jedan od Allahovih poslanika, poslat, poput oca njegova, Benu Israilu. Zatim, on je imao emanet (obavezu) i odgovornost vlasti nad tim, kod Allaha odabranim, narodom. Razumio je, kao i otac njegov, Davud, alejhisselam, jezik ptica, kao i mrava, a uz njih, kako se prenosi u predajama koje se smatraju vjerodostojnim, i raznih drugih životinja i imao vlast nad njima. Bilo mu je dato veliko materijalno bogatstvo: gomile zlata, srebra i dragulja, nepregledne ergele čistokrvnih prelijepih konja, imao je i izvore tekućeg bakra (Allahovom odredbom mu je tečni bakar iz zemlje izvirao pa ga je koristio onako kako je želio).
Međutim, ono što je specifično za njegovu ličnost jeste njegova vlast nad vjetrom i džinima.
Allah, svemogući Stvoritelj, darovao mu je posebnu mudžizu (od Boga dragog darovanu moć) da mu je bio potčinjen vjetar, tako da je vjetar puhao tamo gdje je to sin Davudov, alejhisselam, želio i snagom kojom je želio. Također je mogao snagom vjetra prebacivati sebe ili onoga koga je želio na udaljena rastojanja (Kur'an nam kazuje da je, leteći na vjetru, mogao u jednoj noći ili danu prevaliti rastojanje od mjesec dana kopnenog putovanja).
Osim ovoga, njemu je, Allahovom odredbom, bila potčinjena jedna skupina džina (da li su svi džini koji su u njegovo doba živjeli na Zemlji bili njemu potčinjeni, ili je to bila samo jedna skupina od njih, nije nam poznato, kao što nam nije poznato i to koliko je bila brojna ta potčinjena skupina) koji su radili ono što bi im on zapovjedio da čine. Džini su pred Sulejmanom, alejhisselam, gradili ono što bi im on zapovjedio da grade: hramove, spomenike, velike kotlove, velike rezervoare za vodu i razne druge građevine. Neki od njih su bili i gnjurci koji su ronili po njegovu naređenju i iz morskih dubina izvlačili razne dragocjenosti.
Jednom riječju, bili su mu potpuno potčinjeni i radili su sve ono što bi im on zapovjedio, a ako bi neki od njih samo pomislio da otkaže pokornost Allahovom poslaniku, Sulejmanu, alejhisselam, on bi odmah osjetio vrelinu džehennema i odmah napuštao takve misli: A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo, po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli.(21:81,82)
Sulejmanu (potčinismo) vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a i navečer rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i da džini, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali što god je htio: hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. "Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!" A malo je zahvalnih među robovima Mojim.(34:12,13)

Upravo ove mudžize, Sulejmanove, alejhisselam, koje se tiču njegove vlasti nad vjetrom i džinima, raspaljuju maštu mnogih. Postoje predaje po kojima su ove moći simbolično bile vezane za Sulejmanov, alejhisselam, prsten pa su ga mnogi tražili po svijetu (jednom prilikom smo čuli da su najtraženiji predmeti u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije Zavjetni kovčeg Benu Israila, štap Musaa, alejhisselam, i prsten Sulejmana, alejhisselam). Međutim, poenta je upravo u tome da su sve te moći Sulejmana, alejhisselam, ustvari Allahov dar, namijenjen upravo Sulejmanu, alejhisselam, i nikome drugome osim njega, tako da, u slučaju da su naprijed navedene predaje tačne, ako bi neko i pronašao Sulejmanov, alejhisselam, prsten, taj ne bi ni mogao, niti bi imao pravo na to, da posjeduje one moći koje je na Zemlji posjedovao Allahov miljenik i poslanik, Sulejman, alejhisselam.

Poznat je primjer Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kada je, uz Allahovu pomoć, uspio savladati jednog snažnog džina koji ga je ometao u namazu, i svezati ga za jedan od stubova svoje džamije u Medini. Namjera mu je bila da porobi tog džina, da ga svi vjernici vide i iz toga izvuku potrebne pouke. Međutim, sjetio se kur\'anskog ajeta kojim je od zaborava sačuvana dova, Sulejmanova, alejhisselam:"Gospodaru moj", rekao je, "oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!"(38:35) pa je odustao od prvobitne namjere da u svojoj vlasti sačuva tog džina i oslobodio ga je, uspostavivši, ustvari, time jedan sunnet, obavezu za sve svoje sljedbenike (za cjelokupan Ummet), da niko, čak i ako bi to bilo moguće, i ne pokuša ostvariti vlast kakvu je imao Sulejman, alejhisselam.
Izuzetno velika opasnost leži u dubokim zabludama onih koji Sulejmanove, alejhisselam, moći nastoje dosegnuti primjenom magije (sihra). Takvi su potpuno skrenuli sa pravog puta, izloženi direktnom gubitku imana (vjere) i na ivici su Džehennema (Pakla), jer Sulejmana, alejhisselam, smatraju 'kraljem magije' (kako se da pročitati u nekim brošurama) i svoju strastvenu žudnju za moći iskazuju prakticiranjem sihra kako bi sebi potčinili džinski svijet. Oni su obmanuti lažima koje su neki šejtani širili o Sulejmanu, alejhisselam: I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!" I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali(2:102,103)

Islamsko budjenje izmedju pesimista i optimista

Hatib: Youssef al-Qaradawi Ne budi tužan, zora je blizu

Draga braćo, u historiji naroda nailazila je plima pesimizma i krize u tolikoj mjeri da su neki ljudi mislili da noć i tmina neće proći, niti da će zora i jutro osvanuti. Ovo ne bi trebalo biti odlika muslimana, jer je po mišljenju muslimana pesimizam svojstven kafirima, a klonulost duhom je manifestacija zablude.

U Kur'anu se navodi sljedeće:

"O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost." (Jusuf: 87). "I upita: "A šta vi hoćete, o izaslanici?" (Al-Higr: 57)

Kada sam prošle godine boravio u Alžiru, muslimanski mladići, okićeni entuzijazmom, su me upitali da li mislim da će ovaj ummet naći svoj oslonac i da će se njegova zastava ponovo zavijoriti?
Evo naš ummet se međusobno bori, baš kao što riba grize ribi rep, ili kao što jaka divljač ždere onu slabiju. Komšija čini nepravdu komšiji, pa se zbog svega toga ummet ne može popraviti, niti sam može riješiti svoje probleme. On ne posjeduje snagu da sam suzbije nepravdu, niti ima svoj sud koji bi presudio u sporu, već je njegovo stanje postalo kao što je pjesnik rekao:

»U svakoj sudnici je muslimanski spor. Za svoje muke se žale nemuslimanu«.

Zato smo i zatražili pomoć od drugih da bi svoje probleme riješili, pa uslijed toga dižemo ruku jedan na drugog i sudimo jedan drugom ne gledajući ko je kriv, a ko je prav. U svemu tom je žrtva cio islamski ummet, a razlog tome je njegova slaba ekonomija, resursi i sinovi koji mu pripadaju.

Na ovaj način su mi neki mladići predstavili postojeću situaciju.
U početku ove godine su kod mene u Dohu došli neki momci i upitali me vidim li šta se dešava?
Na kongresu o miru, kako ga nazivaju, Židovi se osorno ponašaju. Uslovljavaju i dirigiraju, a svako im odobrava klimanjem glave i njihove uslove prihvata. Oni prisustvuju sjednici kada hoće, a napuštaju je kada hoće. Oni određuju što žele i niko nije u stanju da im se suprotstavi ili replicira. Zar sve ovo nije wehn o kojem Allah, dž.š., veli:

"I ne budite kukavice i ne nudite primirje kad ste jači, jer Allah je s vama, On vas neće nagrada za djela vaša lišiti." (Muhammed: 35)

Šamir je odlučio da se Kongres u Madridu završi u subotu kako bi obavio subotnje rituale. Na to su neki ministri inostranih poslova, iz muslimanskih zemalja, reagirali da se i u vrijeme petka održavaju sjednice, pa zašto da se ne održavaju i subotom.
To je ono što nam se dešava.
Židovi poštuju subotu, a mi ne poštujemo petak.
Neki su sugerirali da je spomenuti kongres sabotiranje Intifade i okončanje džihada. Onog istog džihada koji je odbijen da se spomene u završnom elaboratu Islamskog kongresa u Senegalu.

Kada sam odlazio u Ameriku i Veliku Britaniju, došli su mladići iz Egipta i upitali me:

Zar ne vidiš šta se dešava? Zar ne vidiš ovu katastrofu? Zar ne vidiš ova zbivanja?
Milioni ljudi ginu zbog onih koji uzimaju mito i koji su dopustili alternativu koja ne odgovara stanju i zbivanju.

Zar to nije dokaz tlačenja? Zar ne vidiš ovaj narod? Zar ne vidiš ministre koji za sebe kupuju i prodaju i na taj način zarađuje milione?

Na ovaj način mi se dešava da zapažam pesimiste i potištene.

Kada su se afganski mudžahedini razišli i ubili jednog od svojih vođa, neki ljudi su mi rekli: pogledaj afganski džihad u kojem se međusobno ubijaju muslimani, baš onda kada apelirate i propagirate njegovo pomaganje i afirmaciju.
Oni žele izobličiti blistavu i sjajnu sliku koja je osvijetlila obraz islamu i počastila muslimane.
Drugi vele: vidi kako se završio eritrejski džihad dajući vlast lijevom sekularističkom krilu koje nije muslimansko.

Je li to džihad na kojeg pozivate?

Na ovaj način iz jednog ugla pesimisti gledaju na problematiku. Oni ne vide ništa drugo, već nered, crninu i destrukciju. Ali činjenica je da nije baš sve tako. Da li je istina da je cio ummet utonuo u tminu? Da li je istina da ummet ide iz goreg u gore stanje?
Ako imamo ovakvo shvaćanje situacije, onda sami sebi činimo nepravdu. Činimo nepravdu našem ummetu i vjeri. Ako prešutimo vrline i zanemarimo odlike, mi pri tom glorificiramo greške i mahane, a stanje posmatramo samo sa jednog ugla. Ako zaboravljamo da je sa teškoćom uvijek i olakšica i da je nakon noći jutro i nakon tmine svjetlo, onda smo zasigurno u grešci. Problemi se moraju posmatrati i sa drugih tačaka gledišta. Za njih se također moramo zainteresirati i moramo ih razmotriti.
Zašto ne pogledamo u sveti džihad koji se vodi u Palestini? Zašto ne vidimo djecu sa kamenjima? Zašto ne vidimo mladiće koji izlaze iz džamije sa parolama La ilahe illallah, Allahu Ekber, podnoseći da im se kosti kundacima lome i tijela krvare i da se nad njima iživljavaju u pritvorima i ubijaju? Zašto ne vidimo te ustrajne borce? Zašto ne pogledamo afganistanski džihad koji traje puno godina pružajući otpor najsvirepijoj ateističkoj snazi na Zemlji i najokrutnijoj ateističkoj državi u svijetu, Sovjetskom Savezu?
Začeli su borbu protiv njih prostim oružjem sa kojim su se do kraja borili. Dakle, sa nekoliko pušaka i pištolja. Ali su zatim neprijatelju oduzimali naoružanje, a neprijatelji su za to priznali.
Ko ih je pomogao?
Taj otpor je čvrsto, ponosno, gordo i nepomično kao brdo stajao nekoliko godina i bio jedan od uzroka promjena, a zatim i pada Sovjetskog Saveza.
Zašto to ne spominjemo, draga braćo?
Zašto ne spominjemo Alžir koji je 130 godina bio francuska kolonija šovinističke vlasti koja je željela lišiti Alžir svoga identiteta?
Borila se protiv islama sa religijskog aspekta, a protiv Arapa sa jezičkog. Francuzirala je obrazovanje i preobrazila mnogo džamija u bolnice, kasarne, crkve i tome slično. Ljudi su pomislili da je Alžir nestao sa arapske i islamske karte svijeta, ali je Allah, dž.š., podario Abdulhamida ibn Badrisa, Bešira Ibrahijija i njihovu čvrstu braću učenjake koji su odlučili da ovom narodu sačuvaju islamski i alžirski identitet i historiju. To su uspjeli i sačuvali u islamskim školama koje su osnovali.

»Alžirski narod je muslimanski,
on pripada Arapima,
ko kaže da je lišen svoje osnove,
ili da je umro,
sigurno je slagao.«

Francuski aparat je nastavio raditi svoj posao sve dok se nije desila alžirska revolucija ili džihad, odnosno oslobodilački alžirski rat između muslimana i Francuza čiji je bilans žrtava iznosio milion ili pola miliona šehida, i na kraju se oslobodio okupatora. Tada je narod izišao na ulice i uzvikivao parole:

»Čestitamo ti Muhammede, a.s., Alžir ti se vratio.«

Tačno je da se Alžir nije potpuno vratio Muhammedu, a.s., već ga je otrgnuo Karl Marks kao što je uobičajeno u islamskim državama. Islam sije, a sekularizam žanje, ali kada se Alžircima pružila šansa da se izjasni, nisu našli pored islama drugog zaklona, niti utočišta. Dogodila se velika islamska renesansa. Vidio sam to i doživio tokom osamdesetih godina. Držao sam ponekada hutbe, pa bi na njoj prisustvovalo na hiljade i stotine hiljada momaka i djevojaka koji bi je slušali. To su bile one iste djevojke koje su ranije odgojene u francuskom kalupu i nisu znale ništa drugo do golotinje, pa su se obukle i samovoljno prihvatile hidžab i sa njim išle ulicama. To je rezultiralo time da nisi mogao naći djevojku neodjevenu u hidžabu i islamskoj nošnji. To je bio rezultat uspješne islamske struje u Alžiru kojeg smo vidjeli, čuli i o njemu čitali. To nije ni malo čudno, jer su muslimani iskusili desničare, ljevičare, socijaliste, liberale, ali nakon njih nisu našli ništa, osim destrukcije i stagnacije u svakom segmentu. Pa zašto da ne probaju i islam?!
Međutim, shodno ugovoru koji postoji između Allaha i nas, islam nije samo proba, niti izbor kojeg možemo prihvatiti ili odbiti, već ga moramo odabrati, jer je nakon njegovog dobra uvijek još jedno dobro, uz uslov da se dobro shvati i pravilno primjeni. Na žalost, našli smo Zapad i sve u njemu kako se plaše pobjede islamske struje u Alžiru i tim plaše same muslimane.
Što im sve to treba? Narod je sebi izabrao put. Zar vi zapadnjaci ne apelirate na demokraciju i slobodnom izabiru građana?
Ali kada islamski narod odabere demokraciju, onda ona mora biti eliminirana zbog straha od nje.
Zašto se boje islama?
Židovi žele formirati državu na osnovu Tore, a oni koji žele formirati državu na osnovu Kur'ana, bivaju spriječeni. Islam jedino nailazi na otpor.
Zašto ljudi ne poštuju želju Alžiraca?
Sve što želimo onima koji su uspjeli u ovoj državi jeste da se pridržavaju autentičnog islama i da posjeduju mudrost, kao i to da znaju svoj položaju u svijetu. Oni trebaju mudro i lijepim savjetom pozivati u islam, a izbjegavati gluposti i blamiranja.
Zar ovo nije draga braćo čast islamu na mjestu pesimizma i klonulosti koji su karakteristični za većinu ljudi danas?
Ne trebamo biti pesimisti, jer je islam jak i danas mu se pruža prilika koju sutra može iskoristiti.
Šta činiti onima koji se plaše islama?
Ranije su govorili čuvajte se ekstremista i radikalnih muslimana. A znate li šta danas govore: „Čuvajte se umjerenih muslimana i islama.“
Proporcionalisti su opasniji od ekstremista, jer ekstremisti ne traju dugo. Život ekstremista je kratak. Oni koji opstaju i dugo djeluju jesu umjereni muslimani. Oni pozivaju na proporcionalnost, umjerenost i balans. Čuvajte se njih!“

Zašto nas ne ostave na miru? Zašto žele da nas promatraju sa osmatračnice? Zašto se boje svakog islamskog koraka koji je učinjen naprijed?
Neki su se zalagali za formiranje Atlantskog pakta u asocijaciji sa Varšavskim, nakon što je on raspušten. Jedan britanski ministar je rekao: „Mora postojati Pakt radi pružanja otpora ekstremizmu na Bliskom Istoku“.
Zato je sjedište Saveza preneseno iz sjeverne u južnu Evropu, točnije u Italiju, kako bi bili što bliže području Bliskog Istoka. Na šta oni misle kada kažu ekstremizam na Bliskom Istoku? Misle na islam i samo na islam.
Islam je, draga braćo, u dobrom stanju.
Bio sam na muslimanskim kongresima u Americi i Evropi. U tom vremenu su ljudi praznikovali rođendane u vrijeme vikenda. Odmori su se provodili u konzumiranju alkohola, droga i udovoljavanju strastima. Ali su muslimanski momci iskoristili priliku u osnivanju muslimanskih paviljona. Takvi paviljoni se iskorištavaju za ibadet, kulturna dešavanja, sportske aktivnosti, predavanja, održavanje seminara i islamskih ilahija i kasida. U srcu Evrope i Amerike se nalazi na hiljade muslimanske omladine. Vidio sam ih u Americi, Britaniji, Francuskoj i drugim zemljama.
Ko bi pretpostavio da će mladići otići u te zemlje da bi poboljšali svoje vjerske karakteristike, ili upoznali vjeru od svoje braće?! Ali mladići iz Zaljeva, Sirije, Egipta, Maroka, i dr., su otišli tamo kao vjerski neaktivni, čak neki nisu znali ni klanjati i nikada nisu klanjali, ali uz kontakte sa svojom braćom i muslimanskom omladinom, vratili su se kao pravi muslimani, entuzijasti i privrženici svoje vjere.
Ranije su planirali poslati muslimane u zapadne zemlje kako bi ih školovali i vratili u njihove države sa muslimanskim imenom, ali sa razumom i srcem nemuslimana. Kada su Englezi okupirali Egipat i druge države, prva metoda vesternizacije je bila promjena školstva i edukacije preko misionarskih i stranih škola, zatim preko kontrole državnog obrazovanja. U samom Egiptu je tada bio svećenik po imenu Danlob koji je bio pionir u postavljanju programa i filozofije obrazovanja. Zatim, su onoga koga su htjeli osposobiti poslali u Evropu, da bi se vratio potpuno podoban, ali sa muslimanskim imenom, a razumom koji ne zna ništa o islamu ili ima pogrešnu predstavu o njemu. Danas se, hvala Allahu, stanje promijenilo. A zar to ne sluti dobru? Braća koja su dolazila iz Iraka su mi pričali da su se ljudi počeli vraćati u islamu kada je vlada reducirala hapšenje. Dakle, nakon što su strahovali od odlaska u džamiju i čitanja islamske literature, ljudi su se vraćali islamu, jer je vjera usađena priroda u čovjeku i karakteristika ovog ummeta. Karakteristika koja se izražava od strane ovog ummeta i naroda jeste islam.
Vidio sam braću iz južnog Jemena. Znate li da su marksisti, odnosno komunisti držali vlast u južnom Jemenu?
Ti vlastodršci su bili veći ekstremi od Rusa, odnosno socijalista. Bili su veći marksisti od samog Marksa. Zamjerali su komunistima, odnosno Rusima, zbog njihovog zanemarivanja komunizma. Ali, danas nakon Saveza i nakon što se ljudima ukazala prilika da sretno dišu, vratili su se islamu i objeručke ga prigrlili. Islam doživljava pobjedu u svakom mjestu.

Zašto to ne spominjemo?
Kada spominjemo negativnosti, zašto ne spominjemo pozitivnosti? Zašto ne spominjemo svjetliju stranu? Zašto ne spominjemo buđenje momaka unutar i van islamskih zemalja? Zašto ne spominjemo pokrivene djevojke koje nisu primorale na to očevi ili muževi, već su se same toga prihvatile, odazivajući se Allahovoj naredbi, i ničem drugom? Zašto ne spominjemo sve ovo da bi nam se srca ispunila nadom?!

Poneki ljudi spominju hadise o fitni i predznacima Sudnjeg dana, odnosno događaja koji će se zbiti pred kraj vremena, a koje su pogrješno shvatili. Oni spominju hadise koji naslućuju nesreću i zlo, a to je neispravno. Nije moguće da Poslanik, a.s., spominje te hadise i da njima brigom napuni srca muslimana.
U te hadise spadaju sljedeći:

»Islam je došao sa pojedincima i vratit će se na pojedince, pa blago tim pojedincima.«
»Neće nastupiti smak Svijeta, sve dok se zemlja ne ispuni nepravdom, neprijateljstvom i tiranijom.«
»Neće vam doći vrijeme, a da neće biti gore od prijethodnog.«

Citiranje ovih hadisa običnom muslimanu, aludira na dolazak nevjerstva, a odlazak islama koji će se sve više i više gubiti sve do Sudnjeg dana kada će samo ostati kafir sina kafira.
Da li je ovo istina? Da li je Poslanik, a.s., ovim hadisima želio da nas ožalosti i obeshrabri? Kako to kada je on u hadisu koji govori o dunjaluku rekao:

»Kada nastupi Sudnji dan, a u vašoj se ruci zadesi stabljika palme (fesila), ako je možete zasaditi prije nastupa smaka, onda je zasadite.«

Ako Israfil uzme rog (sur), da bi puhnuo u njega i time okončao ovaj svijet, a u tvojoj ruci bude palmina stabljika koju možeš zasaditi prije nego se smak desi, onda uradi to.
Postavlja se pitanje zašto da je posadiš kada njen plod nećeš jesti, niti niko nakon tebe? Niko se neće od nje okoristiti. Hadis je indikacija da će musliman ostati produktivan, radan i koristan sve dok ovaj svijet ne izdahne posljednje udisaje, pa iako od toga učinka neće niko imati koristi. Zato jer je rad bogoslužje i ibadet Allahu, dž.š. To je što se tiče dunjalučke strane, a šta tek mislite o vjerskoj strani?!
Da li je logično da islam naređuje muslimanu da ostavi pozivanje u Allahovu vjeru, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, popravljanje oštećenog, samo zato jer se nalazi pred kraj vremena i nema koristi od tog učinka?
To je nemoguće ma kakav nered postojao.
Postoje ajeti i hadisi koji nam donose radosne vijesti. Jedan od njih jeste da se ummet neće složiti na nekoj zabludi i da će uvijek postojati upućeni ljudi koji će upućivati zalutale:

"To su oni kojima smo Mi knjige i mudrost i vjerovjesništvo dali. Pa ako ovi u to ne vjeruju, Mi smo time zadužili ljude koji će u to vjerovati." (Al-Anam: 89) "A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude" (Al-A'raf: 181). "On je poslao Poslanika Svoga s uputom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima" (Tevbe: 33) "On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao
iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok!" (Al-Feth: 28). "Ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sabi čine nepravdu" (Saff; 9).

Allah je to učinio da bi izveo islam a porazio sve ostale vjere. A izveo ga je nad židovstvom, kršćanstvom, vatropoklonstvom, a ostali su budisti, hindusi i razna poganstva koje islam mora nadvladati. Islam mora po drugi put izići na vidjelo i potopiti sve religije.
Ovi ajeti su tri puta spomenuti u Kur'anu:

"Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo. a Allah želi da vidljivim
učini svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima." (Tevbe: 32)
"Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurni namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grešnici". (An-Nur: 55)

Kur'an nas na mnogo mjesta obveseljava, a hadisi na još više. Navest ćemo neke od njih:

»Grupa ljudi iz mojeg ummeta će biti postojana na putu istine i neće im naškoditi njihovi oponenti. Oni će biti na tom putu sve dok nastupi sudnji Dan.«

Tvoja dužnost je da se pridružiš ovim ljudima i ohrabrenoj grupi koja je postojana na putu istine sve do sudnjeg Dana. Poslanik, a.s., također kaže:
»Stići će ova stvar (vjera), dokle je stigla noć i dan. (proširit će se na istoku i zapadu i u svakom mjestu gdje je doprla noć i dan, znači u cijelom svijetu i zemaljskoj polu-lopti) Allah neće ostaviti kuću do ilovače i li krzna (kuću od kamena ili krzna, znači u pustinji i naseljenom mjestu), a da je neće uvesti u ovu vjeru ponosom ponosnog i jadom jadnog. Ponosom kojim Allah čini ponosnim islam i njegove pristalice i jadom kojim Allah dojađuje nevjerstvo.«

Na ovaj način nas Allah, dž.š., obveseljava o ekspanziji misionarstva. Također, nas obveseljava o proširenju države, pa veli:

»Allah mi je savio Zemlju, pa sam vidio njen istok i zapad. Moj ummet će osvojiti ono što mi se prikazalo.«

Dogodilo se da se islam proširio od Kine do Andaluzije, ali nije se proširio u cijelom istoku i zapadu kao što nam to nagovještava hadis. Poslanik, a.s., nam je također rekao da će nakon hulefaur-rašidina biti tiranin, zatim despot, a zatim će biti hilafet po poslaničkom metodu. Ovo je jedna od radosnih vijesti Poslanika, a.s.
Abdullah ibn Omer ibn el-As je upitan koja će dva grada biti prva osvojena: Kostantinopolis ili Rim? On je izvadio fragment iz svojeg sanduka pa rekao:

„Upitan je Poslanik, a.s., isto ovo. –Ashabi su znali da će oba grada biti osvojena, ali je pitanje bilo koji od njih će biti prvi osvojen. Poslanik, a.s., je rekao: »Heraklov grad će biti prvi osvojen.«

Znači, Kostantinopolis će biti prvi osvojen.

Ovo se uistinu i dogodilo. Ovaj grad je osvojio ambiciozni osmanlijski omladinac po imenu Muhammed bin Murad, u historiji poznat kao Mehmed el-Fatih. On je pročitao hadis Poslanika, a.s., koji glasi:

»Osvojit će se Kostantinopolis. Divan li će biti njen vladar, divna li će biti ta vojska.«

Njegova duša je zaželjela da njegova vojska bude ta koja je obećana i da on bude opjevani vladar. Počeo je spremati planove i strategiju za oslobađanje Kostantinopolisa i oslobodio ga je kada je imao samo 23 godine.
Neka za ovo znaju naši mladići. Neka znaju za ovakve ambicije i snove.
Kostantinopolis je osvojen na poznati način. Jahač Mehmed el-Ftih je ušao u Kostantinopolis 1453. godine sa aluzijske strane ka evropskoj.
Ko je od vas posjetio Istanbul i Fath oblast i Fatihovu džamiju, našao je sigurno ovaj hadis ispisan na vratima: »Osvojit će se Kostantinopolis. Divan li će biti njen vladar. Divna li će biti ta vojska.«
Kostantinopolis je osvojen, dakle, ostalo je još osvajanje Rima. Tako nas obveseljava Poslanik, a.s. Čekamo da se osvoji Rim, odnosno Italija, ili preciznije Vatikan. To bi značilo povratak islama u Evropu po drugi put. Draga braćo, islam je najprječi cijelom Zapadu. Zapad je uspio da odleti na Mjesec, ali se nije prvo na Zemlji usrećio. Ljudi tamo pate od brige i potištenosti. Od psihičke rasijanosti i života koji nema svrhe, niti slasti. Žive život u nirvani i zato je mnogo onih koji sami sebi oduzimaju život. Njihova civilizacija nije nasitila duhovni apetit, niti je ispunila akaidski vakuum. Oni žele nešto drugo. Oni su postigli civilizaciju, ali tragaju za njenu zamjenu, a ta zamjena se nalazi kod nas.
Da li mi nudimo napaćenom svijetu spomenutu zamjenu? Da li nosimo zastavu? Da li svijetu nosimo njenu poslanicu?
Ne postoji niko, osim nas koji posjeduje mogućnost spašavanja. Ne postoji niko, osim nas koji posjeduje spasilački čamac. Islam je jedino spasilački čamac. Ali, kako ćemo prirediti islam svijetu kada ga u našim kućama nismo ispravno shvatili, niti primijenili. Mi smo odgovorni za zabludu naroda. Allah, dž.š., će nas pitati o milijardama ljudi koji nisu sve do danas upoznali ništa, jer ne prikazujemo islam onako kako treba. Mi smo zauzeti međusobnom borbom, materijalizmom koji nas je potopio. Nismo zainteresirani svojom vjerom kao što su drugi zainteresirani njihovom. Kršćanstvo je mobiliralo vojske misionara (preko četiri miliona), i uložilo milijarde dolara u te svrhe. Pričao sam vam o kongresu u Koloradu u kojem se za samo jednu noć prikupilo milijardu dolara. Milijardu dolara se besprekidno donira kao pomoć crkvi.
Da li mi pomažemo našu vjeru kao što drugi pomažu svoju? Od nas se to traži.
Svakom muslimanu i muslimanki je okačen dug oko vrata. Taj dug jeste rad za islam u istoj mjeri kao što radimo sa islamom. Da pozivamo u ovu vjeru iznutra i s vana, a da se ne bojimo islama. Mnogi ljudi se boje islama. Islam je izvor sigurnosti, a ne straha. Od islama se ne boji niko, osim degenerika. Boji se da mu islam ne zatvori vrata strastima kao što su Lutov narod njemu rekao:

"A odgovor naroda njegova je glasio: "Istjerajte Lutovu porodicu iz grada vašeg, oni su ljudi-čistunci!’(An-Neml: 56)

Od islama se ne plaši niko drugi, osim grješnika i uzurpatora prava drugih ljudi. Islam je izvor pravde, sigurnosti, ustaljenja i smirenosti. Jedino on čini čovjeka dobrim u dobrom društvu. Ako patimo od nereda i anarhije, bolesti srca i duše, samo će nas povratak islamu i ponovni odgoj ummeta i generacije izliječiti. Na taj način bi se pobojali Allaha i imali Ga na umu.
Sami zakoni ne koriste društvu. Zakon nam kao paničar ne koristi sve dok ne budemo imali dušu koja se straši.

«Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, - po Allahovu naređenju nad njim bde. Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitinika" (Ar-R'ad:11).

Molim Allaha, dž.š., da naše danas učini boljim od jučer, a naše sutra boljim od danas. Ovo velim i molim Allaha, dž.š., da meni i vama oprosti. Molite Ga i vi jer je On Milostivi i koji oprašta. Molite Ga, odazvat će vam se.

Porodične veze - uloga omladine u održavanju porodičnih veza (Pouka)

www.islamonline.net Scenario 1:

Abdullah je imao samo devet godina kada su se njegovi roditelji razveli. On uopšte nije znao šta su značile riječi koje mu je majka uputila: „Tvoj otac i ja ćemo se razvesti.“ Znao je da su se njegovi roditelji dosta prepirali i da je nalazio svoju majku kako plače u kuhinji. Jednom je njegov otac digao ruku na majku, ali se suzdržao. Abdullah je mislio da je razvod pružanje pomoći i pokušaj rješavanja problema koji su zadesili porodicu.
Bio je šokiran kada je našao oca kako pakuje kofere i u njih stavlja samo svoje stvari. „Šta to radiš, babo“? upitao je. On mu je rekao da zbog razvoda ne može više živjeti u istoj kući i da ide u drugi obližnji grad. Nakon toga reče: „Tvoja majka i ja smo odlučili da je to najbolje što možemo učiniti.“
Izaći vani? Šta to znači? Hoće li mi neko kazati šta je to? Šta je sa onim što ja želim da se dogodi? Šta je sa onim što je za mene najbolje?Avaj, odluka je donijeta i malo je šta u tome Abdullah mogao promijeniti. Njegov otac je izašao iz porodične kuće tako da je Abdullah odrastao sa svojom majkom. On je veoma malo provodio vremena sa svojim ocem. Ljut na oca što ga je odbijao, Abdullah se družio sa momcima koji su se upuštali u avanture čineći grijehe. Abdullah je puno htio da skrene pažnju svoga oca ne sebe. Nažalost, njegov otac je bio suzdržan, a on je tonuo sve više i više u grijehe. Njegova majka je bila savladana ali je bila uporna čineći dovu Allahu da Abdullaha uputi i vrati na Pravi put.

Scenario 2:

Hatidža je imala 15, Nusajba 13, a Ahmed 10 godina kada je njihov otac umro a njihova se majka preudala. Oni vrlo dobro pamte kako su njihovi djedovi i nane, sa obje strane, bili iznenađeni zbog majčine odluke da se preuda. Njihov djed, nana, amidže i tetke,svi su zajedno odlučili da nikada više ne govore sa njihovom majkom. Odnosi sa njenom familijom su se pogoršali.
Njihov očuh je bio fin čovjek i oni su vrlo dobro shvatili da je njihova majka puno voljela njihovog oca, ali da se zbog njihovog i njenog dobra preudala. Sada sa njihovim očuhom koji sa njima živi, djeca nisu mogla prekinuti odnose sa proširenom familijom. Hatidža i Nusajba su odlučile da preduzmu nešto.
Jednog dana su pozvali njihovog djeda po ocu i rekli mu da im otac puno nedostaje. Djed ih je utješio. Oni su svom djedu rekli da su el-hamdu lillah imali sreće što je njihov očuh mnogo sličan njihovom ocu i da su srećni sa njim. Srce njihovog djeda je bilo uzrujano kada je sreo tog čovjeka koji je bio dosta sličan njegovom sinu. Samo nakon nekoliko minuta sa njihovim očuhom, djed je osjećao rasterećenje jer je uvidjeo da djeca zaista imaju oca u životu i da se njegova snaha osjeća sigurnom i srećnom. Ubrzo zatim djed je razgovarao sa starijima u porodici i uvjerio ih da se porodične veze moraju obnoviti.
Da li se ti možeš pronaći u nekom od navedenih scenarija? Da li imaš drugove čiji su roditelji razvedeni? Šta je sa tvojim drugarima koji imaju očuha ili maćehu? Šta bi ti uradio da si kojim slučajem Abdullah? Šta bi da si na mjestu Hatidže, Nusajbe ili Ahmeda?
Islam poklanja veliku pažnju porodičnom jedinstvu, vezama i miru. Dok se roditelji raspravljaju oko porodičnih problema, islam ne smatra da mladež, poput tebe, ne treba imati nikakvog udjela u onom šta se medju njima dešava. Vrlo je bito šta će biti tvoj udio u tome, a uopšte nije bitno koliko misliš da si u pravu jer nikada nema isprike za nepoštovanje i nemilosrdnost među tvojim roditeljima, naročito ako si je ti uzrokovao. U mnogo sfera familijarnog života, uloga i pomoć mladeži je jako bitna. Nekada, ako se samo jedan dio porodičnih veza zapostavi i zanemari, samo taj dio može narušiti mir i sreću cijele porodice.
Samo Uzvišeni Allah zna da li će muž i žena moći paziti i izdržavati svoju djecu. Dok mnogo porodica živi mirnim životom, mnogo drugih to ne može. Mi čujemo za mladence koji su završili sa svojim brakom, za parove koji su rastavljeni i za izbezumljene porodice koje hoće da se rastave i ponovo vjenčaju.
Mnogo od ovoga ti zvuči poznato, a vjerovatno su ovo za tebe zastrašujuće vijesti. Žalosno je kada se porodice rastavljaju, ali važno pitanje u tome je, šta omladina – pogođena djeca – rade kada se to desi? Da li oni imaju bilo kakve koristi u tome kada kažu da im je njihova neodgovornost opravdanje, kao što je Abdullah iz prvog scenarija, uradio kada je dao sve od sebe da skrene očevu pažnju? Da li ta djeca ulažu napore da pomognu porodici da ostane zajedno ili da pomire svoje roditelje?
Danas najveća poruka mora biti da omladina ne smije biti tihi i pasivni posmatrač dok se njihova porodica rastavlja. Vrlo je važno kako će omladina biti u tome uključena? Dok mnogo omladine želi da služi Allahu, ljudima i da promijeni svijet, nekada najveći projekat koji zaslužuje pažnju je njihova uloga u vlastitim kućama.

Održavanje porodičnih veza

Prvo, budi pažljiv. Nijedna se porodica ne rastavi preko noći. Postoje vrlo jasni znaci i upozorenja da nešto ne valja. Biti pažljiv ne znači reagovati; to znači biti svjestan, spreman i sačinjavati u mislima (a ako treba i pismeno) bilješke o prirodi porodičnih veza. Dok posmatraš budi što više objektivniji. Nemoj stati na stranu oca ili majke, samo posmatraj i pokušaj da razumiješ njihove tačke gledišta.
Drugo, budi tamo. Od trenutka kada primjetiš da nešto nije u redu u porodici, nastoji da napraviš raspored kako bi što više slobodnog vremena mogao provesti u kući. Udaljavanjem od kuće i bježanjem od problema nećeš riješiti probleme. Kao tinejdžer možda možeš otići od kuće i provesti vrijeme sa drugovima, ali šta je sa tvojom braćom i sestrama koji su suviše mladi da mogu otići sami iz kuće? Ko će ih zabavljati dok se tvoji roditelji svađaju? Ko će pomoći mlađima da se osjećaju bezbjednije i sigurnije ako nisi tamo?
Ako si kod kuće to će dati šansu tvojim roditeljima da razgovaraju sa tobom. Ako si u dnevnoj sobu a tvoja majka čita knjigu, vrlo je moguće da ona ostavi knjigu samo da bi ti ispričala kako se osjeća. Vrlo je važno da budeš kod kuće jer će na taj način tvoji roditelji prepoznati da će njihova bilo kakva odluka u vezi braka uticati na tebe. Tvoje prisustvo će pomoći da se prepoznaju teške posljedice rastavljanja i razvoda.
Treće, budi aktivan. Kada saznaš da nešto nije u redu sa tvojom majkom i ocem odluči da razgovaraš sa svakim od njih odvojeno. Upitaj ih kako se slažu? Pitaj ih da li možeš bilo šta da učiniš kako bi im pomogao? Ponekad ih možeš uključiti u rješavanju školskog zadatka i tako ignorisati njihove nesuglasice.
Reci im da si tužan zato što su oni takvi jedno prema drugom. Daj im prijedlog da potreže profesionalni savjet ili makar da razgovaraju sa lokalnim imamom o problemima sa kojima se susreću. Najvažnije je da tvojim roditeljima postaviš sljedeće pitanje: „Kako ja mogu pomoći?“ Zatim saslušaj šta će ti odgovoriti pa ako zaista možeš da pomogneš, onda pomozi.
Četvrto, uči dovu. Najjača pomoć koju možeš pružiti tvojim članovima porodice jeste da učiš dovu Allahu da zaštiti porodicu od razdvajanja. Zapamti da, bez obzira na sve, samo Allah zna da li je za porodicu bolje da ostanu zajedno ili da se rastave. Možda jedan ili drudi član porodice ne želi da ispravi svoje destruktivno ponašanje ili stavove.
Ako se, voljom Božijom, tvoja familija rastavi, kako ćeš se prema tome odnositi?

Projekat pomirenja

Prvo, uči dovu. Puno puta mladi ljudi zaboravljaju da je Uzvišeni Allah kadar i da roditelji ne mogu ostvariti razvod braka osim Allahovom voljom. Ako Allah hoće da tvoja porodica bude iskušana razvodom ili rastavljanjem, onda će tvoj prvi korak biti da uputiš dovu (molbu) Allahu da podari svakom od njih ono što će biti najbolje za njihovu vjeru, porodicu i budućnost. Ljudi se često iznenade kako određeni članovi porodice koji su izgubili svaku nadu za pomirenjem, odjednom dobiju snagu i srčanost pa se pomire sa drugima (ponekad i godinama nakon svađe).
U vrijeme najvećeg beznađa, Uzvišeni Allah može ponovo povezati srca i vratiti dobre porodične veze, bratstvo i sestrinstvo. U Kur'anu nas Allah podsjeća,

„Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali“ (Alu Imran: 3).

Drugo, budi tamo. Jedan od najlakših poteza koji se mogu preduzeti tokom spora jeste prekinuti sve veze i kontakte sa spornom stranom. Dok je ovakav potez lak i očigledno praktičan, on je, u stvari, refleksija neislamskog ponašanja koji se od strane islamskog učenja osuđuje. Poslanik, a.s., je rekao:

„Nemojte kidati veze jedni sa drugima, nemojte napuštati jedni druge, nemojte mrziti jedni druge, nemojte činiti zlo jedni drugima. Budite braća kao što vam je Allah Uzvišeni naredio“ (Sahihu-l-muslim, 16: 120).

Ovaj podsjetnik od Poslanika, a.s., je koncizan i jak a završava sa direktnom naredbom „budite braća“ koju nam je Allah poslao. Zaista ta direktiva je izvedena iz kur'anskog pogleda koji glasi:

„Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala“ (El-Hudžurat: 10).

Kao mlada osoba, ti možeš mnogo toga iskoristiti ako budeš izvor pomirenja između tvojih roditelja ili drugih članova porodice. Dok su roditelji ili drugi punoljetni članovi porodice, puni svoje historije, između njih vjerovatno postoje podozrenja i preispitivanja namjera svakog od njih. A ti u tome možeš biti novo lice i osvježavajući pogled kada nekom od njih kažeš: „u čemu je problem i kako ja mogu pomoći?“ Hatidža i Nusajba su uzele stvar u svoje ruke, u drugom scenariju, i Uzvišeni Allah im je pomogao da uspješno poprave porodične veze.

Zaključna razmatranja

Kao mlada osoba, ti se susrećeš sa puno izazova u svakodnevnom životu. Ovaj esej će ti pomoći da pružiš sebi aktivnu ulogu u održavanju jakih porodičnih veza i relacija. Kada se sve više i više porodica susreće sa teškim vremenima i problemima, mladi ljudi ne smiju bježati i skrivati se u svijet neodgovornosti.
Moraš zastati i spoznati da, umjesto pasivnih posmatrača koji su u porodici i među starijima, ti možeš i trebaš uzeti aktivnu ulogu u pomirenju srca ljudi koji su zapali u prepirke i svađe. To moraš učiniti samo radi zadobijanja Allahovog zadovoljstva. Onda ćeš, uz Božiju pomoć, ako Bog da, biti u stanju da pomogneš bližoj a i daljoj porodici.

Ne vodite rasprave (Sulejman Bugari)

Ne vodite rasprave

Hvala Allahu, dž.š., Koji nam pokaza Put istine, Zakona, Koji nije izostavio ništa što je potrebno ljudskom rodu. Neka je salavat i selam na Muhammmeda, s.a.v.s., koji nam je u tančine objasnio Allahov zakon, koji će važiti za sva vremena i sve generacije. Upozoravao je vjernike na čvrstinu i iskrenost u vjeri. Samo na takav način moći će sačuvati islamsko djelo od dvoličnjaka koji nemaju drugog posla nego da unose smutnju preko sumnji, neslaganja i rasprava koje nisu temelj naše vjere. Kad mu je došao ashab da pita o djelu čijim bi slijeđenjem unišao u Džennet, Muhammed, s.a.v.s., rekao mu je: “Budi pokoran Allahu i zatim ustraj”. (29. Tirmizija, Ibn Madže, Ahmed, Darimija) Neiskrena pokornost Allahu i Resulu biva uzrok bespotrebnim raspravama čiji su rezultat mržnja, međusobna nepodnošljivost i slabljenje islamskog duha. Ne čudimo se što nemamo dovoljno povjerenja jedni u druge, a čudimo se što ne vladamo u svojoj porodici, pa zbog toga ne možemo naći zajedničku riječ i onda nam je svako kriv i sve nam smeta. Abdullah ibn Mubarek je govorio: “Kad god sam nešto prema Allahu pogriješio, rezultat takvoga griješenja dočekao bi me kod moje žene, moga sluge i moga blaga (stoka)”. Da vidimo zašto dolazi do malaksalosti? Zašto iščezava ljubav među vjernicima? Kad je neko bolestan, treba mu ustanoviti dijagnozu. Ovdje ćemo se obratit pravom liječniku – Allahu, Koji nas liječi od svih bolesti i koji nam je dao apoteku koja se zove Kur’an, a za konkretnu bolest, slabljenje islamskog duha, obratit ćemo se na suru Enfal i ajet pod brojem 46: “Pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku i u rasprave se ne upuštajte, pa da malaksate i tako bez borbenog žara ostanete. I budite izdržljivi, Allah je na strani izdržljivih”. Komentatori Kur’ana nam vele: “Allahu i Poslaniku iskreno se pokoravajte, jer neiskrenost u vjerovanju dovodi do rasprave, a rasprave automatski prouzrokuju duhovnu slabost, svađu među vjernicima”. A kad nestane duhovnog mu’minskog žara, onda nema pomoći od Allaha. Ne budete li iskreno pokorni Allahu i Poslaniku, to će biti dovoljno da počnete raspravljati, a kad se u to upustite, to će rezltirati razjedinjenjem vaših srca. Ne raspravljajte, jer će svaka rasprava biti uzrok nestanka autoriteta, a bez autoriteta ćete oslabiti i biti kukavice. Doslovni prijevod riječi koje se spominju u ajetu je: “Nestat će vaš vjetar”, a vjetar aludira na slast imana, snagu vjere. Allah je poslao taj vjetar na Bedru, pa su mu’mini pobijedili bez obzira na razliku u broju vojnika. Ta snaga, taj vjetar je nestao na Uhudu kod pojedinaca koji su zavidili i koji su bili pohlepni za materijalizmom. Zato je i bio takav rezultat. Komentator Fahrudin Razi tumači “vjetar” kao državu, tj.: Budite pokorni Allahu i Poslaniku i ne raspravljajte, jer se raspravlja kako bi se dokazivalo u društvu i da bi se odbranili vlastiti stavovi i interesi. Napustimo lične interese, čuvajmo interese naše vjere, naše zajednice. Jedino na taj način možemo opstati. U protivnom, izgubit ćemo sve, pa i državu. Ovim tumačenjem bivaju nam jasnije riječi islamskih učenjaka: “Napravite državu u sebi, bit će izgrađena oko vas”. Na kraju, evo sadržaja pisma hazreti Omera koje je uputio svome vojskovođi Sa’du ibn ebi Vekasu, koji je tražio pomoć: “Poručujem tebi i tvojima da se Allaha bojite u svakom trenutku, jer je bogobojaznost najjače oružje u borbi. Poručujem tebi i tvojima da se više bojite svojih grijeha nego neprijatelja, jer vojska grijeha je mnogo opasnija. Ako budemo isti u griješenju, nećemo im ništa moći, jer ih je više i bolje su naoružani. Zato, stidite se Allaha i nemojte na Njegovom putu griješiti”. Molim Allaha da nas sačuva od bespotrebnih rasprava i loših misli i da nam oprosti grijehe. Amin!

Ukrcajmo se na lađu spasa (Sulejman Bugari)

Ukrcajmo se na lađu spasa

“Oni (poslanici) su vama divan uzor – onima koji žele Allaha i Onaj svijet. A onaj koji leđa okrene – pa, Allah, zaista, nije ni o kom ovisan i On je jedini hvale dostojan!”(Mumtehine : 6). Hvala Uzvišenom Allahu, dž.š., Koji nas je stvorio i učinio da budemo muslimani, iskreni, Allahu predani, da ne podržavamo laž i prešutkujemo istinu. Neka je salavat na Allahovog miljenika, Muhammeda, s.a.v.s. koji je bio oličenje iskrenosti i predanosti Gospodaru. Muslimanima je naređeno da budu pravedni, makar to bilo protiv njih samih i njihove rodbine. Mu’min poštuje svačije pravo. Čini dobro svakome, bez ozbira na njegovo vjerovanje. On nikoga neće uznemiriti. Učeći Kur’an´i Kerim, vjernik se često začudi velikoj Allahovoj milosti koju spušta prema svim ljudima. Sunce kad grije, daje toplotu i vjerniku i nevjerniku. Štaviše, vjernicima Allah ne zabranjuje da i nevjernicima čine dobro. U suri Mumtehane, Allah, dž.š., kaže: “Allah vam ne zabranuje da činite dobro ida budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja(stanova) vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični”(Mumtehine : 8). Svaki vjernik će na ove Allahove riječi uzviknuti: Gospodaru, nas su jučer izgonili iz naših stanova i kuća, i borili su se protiv nas zbog vjere. I dan-danas ne daju da se svaki vjernik vrati u svoje mjesto, a oni se svaki dan vraćaju. Pa, zar ćemo ovo zaboraviti? Allah nam na ovo odmah daje odgovor u sljedećem ajetu: “Ali vam Allah zabranjuje da prijateljujete (i budete u savezu) sa onima koji se protiv vas bore zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu”(Mumtehine : 9). U istoj suri, u 6. ajetu, Allah podsjeća vjernike riječima: “Vi u poslanicima imate lijep primjer za one koji se nadaju Allahu i onome svijetu a ko se okrene, pa Allah je zbilja neovisan i hvaljen”. Poslanici neće biti primjer onima koji se nadaju boljem životu bez vjere, niti onima koji se ne nadaju onom svijetu a okovani su u svijetu materijalizma. Nadati se u život bez vjere, znači vratiti se u život pagana, droge, kocke, alkohola, ubistava i homoseksualizma. Oni koji se nadaju Allahu i Onom svijetu, uvijek imaju izlaz iz svake situacije, jer su njima poslanici primjer i uzor, a nema teške situacije koja će se dogoditi a da je neki od poslanika nije doživio. Primjer Nuha, a.s., detaljno nam govori o tome šta vjernici trebaju uraditi. Kad je Allah naredio Nuhu, a.s., da pravi lađu, glavešine iz njegovog naroda bi mu se, kad bi god pokraj njega prolazili, podsmjehivali, potcjenjivali ga i smatrali ga ludim, a Nuh bi im govorio: “... ´Ako se vi rugate nama´ – govorio je on, - rugaćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate, i saznaćete, zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj muci biti”(Hud : 38-39). “I reče Nuh,: ´U lađu se vi ukrcajte i neka ona u ime Allaha plovi i pristane”(Hud : 41). A zatim se Nuh, a.s., obrati svome sinu riječima: “O, sinko moj, ukrcaj se i ti s nama i nipošto ne budi s nevjernicima”(Hud : 42). On reče: “Ja ću se sklonuti na kakvo brdo. Ono će mene od vode zaštititi. A Nuh reče: ´Nema toga ko će se danas od odredbe Allahove odbraniti, osim onih kojima se Allah htjedne smilovati´. “A potom val njih rastavi i sin od potopljenih bi”(Hud : 43). Braćo mu’mini, usljed postojanja tihih vidljivih valova, slatkorječivih obećanja i usljed burnih skrivenih valova zlobe, neprijateljskih laži, mržnje prema islamu i islamskoj tradiciji, moramo se ukrcati na lađu sigurnosti, lađu imana koja plovi s Allahovim imenom, koja će Allahovom snagom sigurno prispjeti do ostrva spasa, dok će potonuti sve druge lađe koje se prave i plove bez Allahovog imena. Pozovimo naše sinove, jer među njima, nažalost, ima i onih koji smatraju da je zaštita i zaklon iza brda gdje leži maskirani neprijatelj. I preporučimo im da budu samo uz vjernike, a nikad s nevjernicima. Jedino tako ćemo biti spašeni od valova bezboštva. Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na Njegovom putu tako da nas ništa ne može pokolebati. Amin!

Velikodusnost Prastanja (Sulejman Bugari)

Velikodušnost praštanja

Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova, Koji svojim robovima prašta kad pogriješe i od svojih robova traži da opraštaju ljudima kad se ogriješe o njih. Neka je salavat i selam na Muhammeda, s.a.v.s., koji je svojom velikodušnošću pokazivao kako trebamo razumijevati ljudske slabosti i prelaziti preko njihovih grešaka, ne bismo li osvojili, pridobili njihova srca tako da sutra budu okrenuta samo prema Allahu. Mnogi ljudi nisu svjesni da se u islamu sa malim djelima zarađuje mnogo. Naravno, to je tako ukoliko su ta djela učinjena iskreno. To je tako makar se radilo i samo o jednom dobrom djelu. Neki su samo jednom gestom pridobili oprost svih grijeha, kao, recimo, ona prostitutka koja je napojila žednog psa. Treba imati na umu i to da se, isto tako, i sa malim, neznatnim lošim djelima, evo, recimo, samo jednom lošom rečenicom upućenom čovjeku, a posebno vjerniku, može prouzrokovati uništenje dobrih djela i otići u vatru kao krajnji rezultat. Kao ona žena koja je mučila svezanu mačku i time zaslužila kaznu. I druga žena, koja je bila vjernica, pobožna, ali je svojim jezikom uznemiravala svoje komšije, pa je Poslanik za nju rekao: “U njoj nema dobra i pripada stanovnicima vatre”. (60. Bejhekija, Tajalisi) A uzvišeni Allah, u suri Furkan, u 20. ajetu, kaže: “Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite, a Gospodar tvoj sve vidi”. U drugom ajetu, sure Mulk, Allah kaže: “Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati”. Muhammed, s.a.v.s., svojim primjerom je pokazao kako treba postupati prema onima koji ne znaju i koji uznemiravaju i napadaju druge pogrdnim riječima. Hazreti Aiša, r.a., tu Poslanikovu karakteristiku je opisala riječima: “Nikad se Resulullah nije svetio radi sebe”. (61. Ahmed) Ovi ajeti i hadisi nam govore koliko trebamo biti velikodušni i strpljivi na Allahovom putu. Moramo imati u vidu da će uvijek biti onih koji će nas napadati, ogovarati, potvarati, ismijavati i sl., ali je poenta u tome da treba pokazati snagu oprosta i ne svetiti se nikom. Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: “Zaista, najbolji moj sijeldžija među vama na Sudnjem danu bit će onaj koji ima najbolje ponašanje”. (62. Ibnun-Nedždžar) Ima ljudi koji su stekli ugled jednim svojim djelom ili jednom svojom lijepom izrekom. Među onima koji su sebi sačuvali trajan spomen je i Ebu Damdam, o kojem se veoma malo zna. On je svojom izrekom pokazao savršen moral i plemenitu dušu. Ibn Suni, Nesaijin učenik, u svom djelu “Amelu-l-jevm vel-lejleh”, prenosi da je Alejhisselam jednom prilikom svojim ashabima rekao: “Zar svaki od vas ne može biti kao što je bio Ebu Damdam?” “A ko je bio Ebu Damdam, ja Resulullah?”, upitali su ashabi. Na to Alejhisselam reče: “On bi, kad bi jutro svanulo, običavao reći: ´Allahu moj, ja Tebi poklanjam sebe, svoju čast!´ On ne bi grdio one koji bi njega grdili, ne bi nasilje činio onima koji bi njemu činili i ne bi udarao one koji bi njega udarali”. (63. Bilježe ga i El-Bezzar i El-Ukajli) Poslanik je dodao da je ovom čovjeku Allah oprostio sve grijehe. Obratimo pažnju na Ebu Damdamove riječi: “Ja poklanjam sebe i svoju čast Tebi”. Velike su to riječi. Dakle, kad bi neko pokušao skrnaviti njegovu čast i čast porodice, on se ne bi bunio protiv toga. Jedne prilike je Poslanik tražio od ashaba da se pripreme za podjelu sadake jednom siromahu. Te noći su svi ashabi kod svojih kuća ponešto pripremili za siromaha. Međutim, jedan od ashaba, koji nije imao nikakvog imetka, obratio se Allahu riječima: “Gospodaru, Ti znaš da nemam ništa, a Poslanik to od nas traži. Evo, Allahu, ja dajem svoju čast u ime sadake”. Kad su, sutradan, ashabi došli Poslaniku, on im se odmah obratio riječima: “Neka ustane onaj čija je sadaka sinoć primljena”. Kako bismo mi postupili kad bi neko potvorio tvoju ili moju ženu? Neka svako sebi odgovori. Šta se dogodilo sa Ebu Bekrom es-Siddikom kad je potvorena njegova kćerka hazreti Aiša, žena Poslanika, da je spavala sa drugim? Kad je spušten ajet da je hazreti Aiša čista od toga, Ebu Bekr es-Siddik je rekao: “Tako mi Allaha, ko god je potvorio hazreti Aišu, neću mu pomagati, niti ću ga obilaziti”. Ove riječi su prouzrokovale spuštanje drugog ajeta: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovom putu rodni kraj napustili; neka im oproste i ne zamjere. Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta, samilostan je” (Nur : 22). Ovaj ajet je direktno upućen Ebu Bekru es-Siddiku i svima onima koji će zapadati u takve situacije. Iz ovog događaja saznalo se da je među onima koji su potvorili hazreti Aišu bio i Ebu Bekrov tetić Mistah, kojem je on pomagao i izdržavao ga. Nakon što je čuo upitnu rečenicu od Allaha: “Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?”, Ebu Bekr es-Siddik je glasno odgovorio: “Drago mi je, Allahu, da mi bude oprošteno”. Odmah nakon toga, oprostio je Mistahu i nastavio mu pomagati. Neka ovaj događaj bude pouka svima nama. Molim Allaha, dž.š., da učini da uvijek svojoj braći opraštamo i prelazimo preko njihovih grešaka. Amin!

Poslanik kao milost svijetovima (Sulejman Bugari)

Poslanik kao milost svjetovima

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na sve koji su međusobno milostivi. Kad bi čovjek imao stotinu jezika i njima spominjao Allaha i stalno Mu zahvaljivao, ne bi se mogao nazahvaljivati na milosti kojom ga je Allah počastio. Ta milost je mogućnost spominjanja Muhammeda, s.a.v.s., izražavanja ljubavi prema njemu i donošenje salavata na njeg. Ebu Abbas el-Mersi je rekao: “Svi poslanici su stvoreni od milosti. A naš poslanik Muhammed je sami izvor milosti (ajnur-rahmeti). Ta milost obuhvata sve vidljivo i nevidljivo”. Allah, u suri Enbija, u 107. ajetu, kaže: “I tebe smo svim svjetovima poslali samo kao izraz milosti”. Tumačeći ovaj ajet, Sejjid Kutub, Allah mu se smilovao, rekao je: “Muhammed je samilost svim ljudima. On ih, da tako kažemo, uzima za ruke i vodi ispravnim putem”. Braćo, kolika je to čast svima nama što imamo za Poslanika Muhammeda, Allahovo najdraže stvorenje?! On nas odgaja u životu i usmjerava kako da ponosno živimo i kako da steknemo zadovoljstvo Gospodara. Spomenuti učenjak El-Mersi je rekao: “Svi poslanici bili su svojim narodima kao sadaka od Allaha. A naš Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., nama je kao hedija, dar”. Ovo je i sam Poslanik rekao: “Ja sam darovana milost”. (115. Hakim, Ibn Sa´d, Ibn Asakir, Bezzar) Allah je dao da bešika Muhammeda, s.a.v.s., zaljulja kao siroče. Kakvu li to tajnu krije sirotost? Dok su njegovi vršnjaci govorili: “Oče moj, pomozi mi, zaštiti me, odbrani me” itd., naš Poslanik je govorio: “Gospodaru moj…” Ta sirotost je postala izvor veličine i milosti prema svemu stvorenom. Kad pogledamo njegove riječi o milosti, kao i njegove stavove prožete milošću, vidimo Allahovo čudo. Muhammed, s.a.v.s., ne govori o milosti samo da bi probudio emocije ili da bi nekom pružio utjehu, već govori o sveopćoj milosti koja bi se trebala osjetiti u svim porama ljudskog života. Poslanik, zapravo, donosi zakon milosti: “Budite milostivi onima na Zemlji, vama će se smilovati Onaj na nebesima”. (116. Ebu davud, Tirmizija, Ahmed, Hakim) Gdje su danas milosrdni? Ako čovjek nije prema sebi milostiv, on nikad ne može imati milosti prema drugome. Ko želi milost, on će voljeti Milostivog i onoga ko je poslan kao milost svima. U predajama stoji: “Milost je bolja od pretjerivanja u ibadetu”. Šta ovo znači? Ako nisi milostiv prema ljudima, nisi spreman pomoći im, izići u susret, žrtvovati se za njih, opraštati im i primati njihova izvinjenja kad pogriješe. Šta, onda, imaš od ibadeta, namaza, dova…? Suština tvog i mog ibadeta je da budemo mjesto manifestacije Allahove milosti, mjesto manifestacije Allahovih lijepih imena. Braćo, promovirajmo Allahovu milost, Njegova lijepa imena. Nemojmo promovirati sebe. Ljudima ibadet mora biti odmor, a ne teret i tegoba. Danas, mnogi svojim ibadetima opterećuju sebe i okolinu. Bit će za to pitani. Takvi smatraju da se Gospodar samo njima obraća. Poslanik i ashabi su svojim ibadetima skidali teret ljudima, tješili su druge oko sebe i uvijek im davali prednost nad sobom i u svemu im bili podrška. Poslanik je prema svakom čovjeku pokazivao milost i nije dozvoljavao da ljudi svojim ibadetima sebi otežavaju. Tako je Poslanik, jednom prilikom, putovao sa svojim ashabima. Svi su postili. Nakon velikog zamora, zastao je i napio se vode visoko podižući sud, tako da ga svi vide. I pored toga, neki nisu htjeli prekinuti svoj post, nakon čega je Poslanik rekao: ”Nije dobročinstvo postiti na putu”. (117. Buharija, Muslim) Navodi se i slučaj kad je Poslanik čuo da je Abdullah ibni Amr ibni As danju postio, a noću ibadetio. Vidjevši ga, Poslanik mu se obratio: “Čuo sam da danju postiš, a noću klanjaš. Nemoj to činiti. Ti imaš obaveze prema tijelu, prema svojoj duši, prema ženi… Posti tri dana mjesečno, to se računa kao stalni post”. (118. Buharija, Muslim) Poslanik je pokazivao milost prema roditeljima svojih ashaba. Tako se navodi primjer ashaba koji je došao Poslaniku i rekao mu: “Dajem ti vjernost na hidžru. Roditelje sam ostavio plačući”. Poslanik mu je odgovorio: “Njima se ti vrati, pa ih nasmij kao što si ih i rasplakao”. (119. Ebu Davud, Nesaija, Ibn Madže, Hakim) Milost se javlja u svim oblicima dobra, korisnim akcijama i međusobnoj saradnji. Mnogi misle da će biti spašeni jedino ukoliko budu izvršili sve što čuju da im neko preporuči. To je pogrešno. Čovjek često i najmanjom milošću prema nekome ili nečemu stekne Allahovo zadovoljstvo i bude spašen. Takva milost u najsitnijim vidovima pomete sve skrivene nesreće nepoznatih puteva, čisti čovjeka od grijeha i skida sve terete. Dovoljno nam govori primjer prostitutke koja je pokazala milost prema psu i napojila ga te na taj način zadobila oprost od Allaha i stekla Džennet. Podsjetimo se i na onog čovjeka koji je prakticirao izlaziti ljudima u susret na taj način što im je pozajmljivao novac. Šaljući svog izaslanika po prispjelu naplatu duga, savjetovao bi mu: “Uzimaj lakše (manje), a ostavljaj teže (više). I praštaj, ne bi li Allah i nama oprostio Takav će doći pred Gospodara, Koji će ga pitati: ‘Šta si radio na dunjaluku?’ On će kazati: ´Nisam imao mnogo dobrih djela, ali sam govorio svom izaslaniku: ’Uzimaj lakše (manje), a ostavljaj teže (više). I praštaj, ne bi li Allah i nama oprostio’. Allah će mu reći: ‘I Ja Tebi praštam’”. (120. Buharija, Muslim) Drugi bogataš kojeg će Allah na Sudnjem danu pitati šta je radio na dunjaluku, odgovorit će da se bavio kupoprodajom i dodat će: “S time što sam praštao i olakšavao imućnim, siromašnima odgađao rok za vraćanje dugova, i praštao sam”. Allah će njemu reći: “Meni je to preče od tebe, oprostiti tom čovjeku”. (121. Ahmed, Hakim) Ebu Zerr nam prenosi svoj razgovor sa Poslanikom: “Šta će čovjeka spasiti od vatre, o Božiji Poslaniče?” Poslanik mu je odgovorio: “Vjerovanje u Allaha”. “Ali, Božiji Poslaniče, uz to vjerovanje treba ići i dobro djelo”, reče Ebu Zerr. “Da, da dijeliš ono čime te Allah opskrbio”, reče mu Poslanik. Na to je Ebu Zerr ponovo upitao: “A ako je siromašan?” “Naređivat će dobro, a odvraćati od zla”, nastavio je Poslanik. “A ako to ne mogne činiti?”, nastavio je Ebu Zerr. “Neka pomaže maloumnom”, bio je Poslanikov odgovor. “A ako ni to ne može?”, reče Ebu Zerr. “Neka pomaže onome kome je nanesena nepravda”, odgovori Poslanik. “A ako je slab, pa ni to ne mogne? Kakvu bi nadu ostavio svome prijatelju?”, upitao je Ebu Zerr. “Neka izbjegava vrijeđanje drugih”, rekao je Poslanik, nakon čega je Ebu Zerr dodatno upitao: “Hoće li ući u Džennet ukoliko se bude držao toga?” Božiji Poslanik je na kraju rekao: “Nema vjernika koji neko od ovih djela izvršava a da ga ono neće uzeti za ruku i uvesti u Džennet”. (122. Taberanija, u velikom „Mu´džemu) Postavljamo pitanje: Kad je najveća potreba za milošću? To je u slučajevima socijalno ugroženih, kad ih životna potreba tjera da se zadužuju, jer im njihovi niski prihodi onemogućavaju da pokrivaju dugove, zbog čega i najviše pate. Zatim, pri spašavanju ovisnika od droge i spašavanju bračnih zajednica. Kad Poslanik podstiče na milost, prvenstveno je usmjerava prema siročetu, djetetu šehida i retardiranom. Ljudi žive u velikom strahu. Život im je ispunjen tegobama. Najveća milost koja im može biti pružena jest osloboditi ih tog straha. Gdje su milosrdni? Poslanik, s.a.v.s., zastrašivanje je koristio samo u odgoju i napretku svojih prijatelja. U svakodnevnoj komunikaciji s ljudima, uvijek je koristio riječi: “Ne plašite se, vaš Gospodar je milostiv”. Svi oblici milosti koje susrećemo na zemlji su samo jedan od stotinu dijelova Allahove milosti, a sve preostale dijelove je Allah zadržao kod Sebe kako bi Se ljudima smilovao na Dan kad potreba za Njegovom milošću bude mnogo veća. Ovo je slika Allahove milosti koja tjera svaki strah iz srca. Od Poslanika se prenosi da je rekao: “Nema dana da nebo ne kaže: ‘Gospodaru, dozvoli mi da u komadima padnem na čovjeka, jer on prima Tvoja dobra, a odbija da Ti se zahvali’. Nema dana da Zemlja ne kaže: ‘Gospodaru, dozvoli mi da progutam čovjeka, jer on jede Tvoje blagodati, a odbija da Ti se zahvali’. Nema dana da more ne kaže: ‘Gospodaru, dozvoli mi da potopim čovjeka, jer on jede Tvoje blagodati, a odbija da ti se zahvali’. Nema dana da brda ne kažu: ‘Gospodaru, dozvoli nam da smrvimo čovjeka, jer se on koristi Tvojim blagodatima a neće da Ti se zahvaljuje’. Allah im svima odgovara: ‘Da ste ga vi stvorili, vi biste mu se smilovali. Pustite vi Mene i moje robove. Ako se oni pokaju, pa Ja sam im Prijatelj, a ako se ne pokaju, pa Ja sam njihov Liječnik’”. Dakle, ako je Allah zadovoljan s nama, On nam je Prijatelj i Njegovoj ljubavi nema kraja. A ako je nezadovoljan, onda je On naš Liječnik, Koji nam zamlađuje svaku našu ranu. Kako, onda, On može biti izvor straha i jeze? Uzvišen li je, Plemenit li je kao Prijatelj, Divan li je kao Liječnik! I, završit ćemo s porukom iz jedne od Poslanikovih hutbi: “Zavolite se. Zavolite se zbog Allahove milosti i Njegovog daha među vama”. (123. Makdisija) Molim Allaha da nam u svemu ovome pomogne. Amin!

Docek plemenitog gosta (Sulejman Bugari)

Doček plemenitog gosta ramazana

Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova, Koji nam je iz Svoje milosti dao raznolikost ibadeta kako bismo lakše postigli Njegovo zadovoljstvo. Neka je salavat i selam na vođu cijelog čovječanstva Muhammeda, s.a.v.s., kome je spuštena Najsavršenija knjiga, Kur’an, u najodabranijem mjesecu ramazanu. Za koji dan dolazi nam blagoslovljeni mjesec, mjesec Kur’ana, Upute, mjesec radosti i veselja, mjesec inventure za vjernike. Prođe još jedna godina i, evo, vrati se ramazan. Vrati nam se, o plemeniti mjeseče, pošto smo ponešto zaboravili, zabacili i uveliko se posvetili ovosvjetskim preokupacijama. Ovosvjetska uživanja obično prouzrokuju da ljudi zaboravljaju na svoje osnovne zadaće koje imaju od Allaha. Zaista je glupo prodati budućnost za sadašnjost, vječnost za prolaznost i ubjeđenje zamijeniti sumnjom. Uzvišeni kaže: “Šta ti misliš, ako im mi dopuštamo da godinama uživaju i na kraju ih snađe ono čime im se prijeti, zar će imati šta od slatkog života koji su provodili?!” (Eš-Šu’ara : 205-206). Ramazan je velika šansa svakom čovjeku da se vrati Allahu i da stekne Njegovo zadovoljstvo. Koju će to drugu šansu iskoristiti poslije ove? Zar će čekati dan kad će reći: “Kad nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: ´Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio (propustio)!1 - Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti...” (El-Mu’minun : 99-100). Ili: “...Gospodaru moj, da me samo još kratko vrijeme zadržiš, pa da sadaku udjeljujem i da dobar budem!” (El-Munafikun : 10). Ramazan je, dakle, izvanredna prilika. Zar ne znaš, dragi brate, da u godini ima doba koje je plodnije od ostalih? To je proljeće, koje poljoprivrednici rado i s nestrpljenjem očekuju. Da u njemu posiju i zasade. Ovaj mubarek mjesec je proljeće našim dušama. Dovoljno bi bilo samo to što je u njemu noć Kadr, noć bolja od hiljadu mjeseci. Među nama ima onih koji su propuštali ove prilike, pa je sada pravo vrijeme da se uključe zajedno sa svojom braćom, prije negoli posve izgube put, zalutaju. Međutim, od čega trebamo krenuti? Moramo se malo vratiti unazad i samokritički pogledati plodove svoga dosadašnjeg rada, lutanja i posrtanja, a zatim iskrenim pokajanjem otkloniti propuste koje smo počinili i definitivno odlučiti da ćemo biti odani i ustrajni. Jesmo li svjesni kakvog musafira dočekujemo? Ako smo svjesni njegove plemenitosti, onda mu ukažimo posebno gostoprimstvo! Ovaj musafir će, Allahovom dozvolom, sve iskrene postače spasiti svih muka i belaja oba svijeta. Ashabi su običavali brinuti se o tome kako će dočekati ramazani-šerif. Oči su im bile uprte ka horizontu. Srca nemirna, zaljubljeno zbunjena, čekala su pojavu Mlađaka. Bilo je Allahovih robova koji su razgovarali sa ramazanskim Mlađakom. Abdullah Derraz, Allah mu se smilovao, govorio je: “Pojavi se, ramazanski Mlađače. Neka tvoja pojava vjernicima znači napredak, bratstvo i milost. Približi se da ljudima ponudiš argument istine umjesto argumenta sile, da među njima uspostaviš zakon popustljivosti i blagosti umjesto zakona sile i grubosti. Ispuni Zemlju mirom i svjetlošću, jer je puna nepravde, nasilja i mraka. Dođi, ramazanski Mlađače, obasjaj sve krajeve islamskog svijeta i spusti na njihove sinove zrake svjetla i nadahnuća koja će ih voditi i pratiti svakog momenta i na svakom mjestu. Mlađače ramazanski, uđi u Allahove kuće i ispuni ih nurom, dozvoli vitkim minaretima da vidimo njihov nakit. Drži džamijska vrata otvorena i danju i noću, ne pusti nijednog časa da ostanu prazne, bez klanjača, učača Kur’ana, vaiza i onih koji traže uputu. Zaviri na mjesta gdje se muslimani sastaju, mjesta puna bezbrižnosti i bespolice i na mjesta u kojima nema nikakvog dobra u mnogim razgovorima. Zahtijevaj od njih da poste od besposlice i nepristojnog govora, bestidnosti i poroka. Svrati malo na pijace i čaršiju, gdje često vladaju prepirka, svađa, podvala i zakidanja. Obnovi ugovor imana kako bi oni smanjili svoju pohlepu. Uvuci se u kuće i zgrade i svemu daj ramazansko obilježje i sve podsjeti na obavezu i korisnost odgajanja u kur’anskom duhu...” I mi dodajmo iskreno: Dođi nam, plemeniti putniče. Hoćemo da ti ukažemo posebno gostoprimstvo. Odredimo, braćo draga, cilj nastupajućeg posta, preispitajmo svoju namjeru da naš post ne bude samo običaj i spoljni znak poštovanja javnog mišljenja. Postom ne trebamo postati dobre štediše ili vlastiti liječnici koji traže najlakši put do lijeka. Cilj posta je da naše odluke budu u skladu sa Allahovom voljom. Allah postom ne želi našu patnju i tegobu. A nepregledne su koristi i nagrade ovakvog posta. Dovoljno je spomenuti hadis koji prenosi Enes ibn Malik, r.a., da je Resulullah rekao: “Zaista Allah ima sofru koju ljudsko oko nije vidjelo, niti uho čulo, niti to ljudska pamet može dosegnuti. Toj sofri pristupit će samo postači”. (78. Taberanija, u srednjem „Mu´džemu“) Molim Allaha, dž.š., da nas učini dostojnim da dočekamo ovog plemenitog musafira i da ispostimo u islamskoj ljubavi i rahatluku. Amin!